Beskonačnost

U predvečerje kad sve utihne
nebo na zapadu obojeno je
poput zrele naranče
dok bonaca se razlijeva morem
ti uranjaš u ocean mozga
otkrivaš bijele školjke
ukopane na iščezlim obalama
u muljevitom pijesku
poput bijelih krinova.

Osluškuješ u njima hučanje
titraja izgubljenih
u Mamertinskoj tamnici
kojom još odzvanja eho
Vercingetoriksovog mirisa
odbijajući se od memljivih zidova.

Preobražavaš se iz jednog oblika u drugi
stazom zaboravljene iskonske istine
na kojoj su izniknula stabla križeva
nalik na neprohodnu šumu.

Tamnocrvena krv navire
kroz brojne premaze vapna
stopljena u koheziju molekula
koje nestaju i iznova se stvaraju
poput beskonačnog kruga voda
u rascjepu vremena.

2 komentara za "Beskonačnost"

  1. sibila
    30/05/2017 at 10:14 pm Permalink

    Ovim stihovima povela si me negdje daleko, daleko…

  2. katarinab
    31/05/2017 at 5:56 pm Permalink

    Draga Sibila, posebno ti zahvaljujem što si pročitala moju pjesmu i na tvom osvrtu. Vjerujem da sam te vratila negdje daleko na granicu svijesti i podsvijesti, a vremenski u razdoblje prije naše ere, možda u vrijeme Cezara. Pitam se da li se čovjek promijenio, evoluirao ili je isti. Čini mi se kao da se samo vrti u krug s osvajanjima, ratovima, pohlepi itd. Možda u budućnosti ljudi će učiti iz povijesti, ali mislim da će prije toga biti totalna katastrofa ili krah.
    Veliki pozdrav i ugodnu večer ti želim!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.