Bijeg od nemira

Ima li te više ili te ima manje
nakon dodira sumnje me lome
uzburkam more
ono otrpi
zašumi i ušuti
Kalista zaspala na dnu
u očevoj kući
otvaram prozore
nahrupi nebo
i ptice
iz plasta šutnje pokrale ti travke
travke javke
okreću glave traže znakove
za tvrdnju
kad šutim rastem
Kalista se u snu smiješi
mreškajući lice moru

zatvaram prozore
daleka
van domaka nemira

7 komentara za "Bijeg od nemira"

  1. Suzana Marić
    30/07/2017 at 3:04 pm Permalink

    zatvaram prozore
    daleka
    van domaka nemira

    Bobo, uživam u tvojoj poeziji . Pozdrav ti šaljem 🙂

  2. Marija
    30/07/2017 at 5:59 pm Permalink

    Jak dojam. Sve čarobno, mitsko, bajkovito ostaje izvan okna. Sve čeka da se prozor opet otvori. Fino si komponirala strukturu pjesme.:)

  3. Lav
    31/07/2017 at 7:08 am Permalink

    To more je nekad samo debela površina koju treba prijeći, a ponekad je baš takvo kako si opisala. 🙂

  4. Tonka
    31/07/2017 at 9:28 am Permalink

    Sanjaš li budna ili te pretekoše slike mora i neba, rodnog praga, mirisa i zvukova? Kako god sve složeno u skladnu sliku i jednog i drugog, a tebe vidim kako je promatraš zadovoljna. Pozdrav draga prijateljice. 🙂 🙂

  5. mirko1
    31/07/2017 at 10:01 am Permalink

    I na kraju (pjesme) život nas stiže, proždire nas, ne možemo mu pobijediti, ili ne možemo sebe pobijediti u namjerama, ili potrebama. A prije toga pjesnikinja nam ostavlja jezgrovito, a stalu u zrnce prašine:

    “Ima li te više ili te ima manje
    nakon dodira sumnje me lome
    uzburkam more
    ono otrpi
    zašumi i ušuti
    Kalista zaspala na dnu
    u očevoj kući
    otvaram prozore
    nahrupi nebo…”

    Ja nikada ne preživim ovakve stihove. Djelić se uvijek uruši. I nepovratan je.
    Zahvalnost i naklon Pjesnikinji…

  6. mirko1
    31/07/2017 at 10:02 am Permalink

    I na kraju (pjesme) život nas stiže, proždire nas, ne možemo ga pobijediti, ili ne možemo sebe pobijediti u namjerama, ili potrebama. A prije toga pjesnikinja nam ostavlja jezgrovito, a stalu u zrnce prašine:

    “Ima li te više ili te ima manje
    nakon dodira sumnje me lome
    uzburkam more
    ono otrpi
    zašumi i ušuti
    Kalista zaspala na dnu
    u očevoj kući
    otvaram prozore
    nahrupi nebo…”

    Ja nikada ne preživim ovakve stihove. Djelić se uvijek uruši. I nepovratan je.
    Zahvalnost i naklon Pjesnikinji…

  7. mirko1
    31/07/2017 at 10:03 am Permalink

    …ispravljam svoju pogrešku: a stalu = a stalo

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.