U zoru kad svijet još nije zakotrljao dan prepuštam se mislima o tebi.

Mila moja ,ne mogu ti blizu ,ti razumiješ i znaš kako nas dijeli neka  zlokobnica.

U ovo doba ti

miruješ na rubu postelje u tišini jutra pripremajući se na prvi korak .

Tvoje sam dijete činim to isto samo na drugom mjestu.

More me uvažava lagano se mreška i mrmori

Ribice one sitne jatom pokazuju prvim  sunčanim zrakama svoje hrbate,

dok ih  to isto sunce ne primora svojom snagom na bijeg u dubinu.

Brodice u daljini poput bijelih pjega miruju. Mirujem i ja, samo mislima putujem .

Tvoje sam dijete, zapisujem a ti pamtiš .

Pamtiš kako bi mi  neumorno pričala. Podižem pogled ne bih li  ga zakačila  o nešto

 i prevarila  emociju i suze, tješeći  se to je samo slana bol – proći će.

Ispod lijevog stopala na strani od srca opipljiv je crnobijeli  oblutak .

Učini mi se kako čujem te :

Ti si moje dijete  uzmi kamen ,stavi ga na dlan, znam da  znaš svijet je baš takav

I zato baš u inat uživaj dan