Nema ljepšeg neg’ na selu
Zimi promatrati brezu bijelu
U svjetlucavoj haljini
Prekrasnu u toj bjelini.

Kada studen svuda stegne
A inje joj na kosu legne
Pa zabliješti i svjetluca
Sve mi srce jače kuca.

Iako su joj kose sijede
Uzdaha svakog vrijede
I osmijeha na svakom licu
Kada vide ljepoticu.

Međ’ drvećem, najljepša je
Svako za njom zaostaje
Graciozna je ljepotica
Vitkog tijela, bijelog lica.

Eto, to je breza bijela
Nije smreka, nije jela
Što se zimi sve zelene
Prekrasne su, ne za mene.

Da je nisam posadila
Ne bih joj se sad divila
I u gradu mi oči traže
Drvo moje najdraže.