Hiža

Tam pri potoku, na kraju sela,

jena je mala hižica bela.

V dišečem cvetju zaprta stoji,

a vu njoj se je kak navek da spi.

 

Stari zidi tišinu su spili,

predugi cajti vu njih su se skrili,

same z okna kaj se jedva otpiraju

kak da čudne popevke zviraju.

 

Če se prek praga vu nju zajde

ficlek života tu se još najde

kaj more povedat kak bilo je prije

dok tako sama ostala još nije.

 

Ogenj se v peći najenput zgasil

i lampaš kaj svetlom je hižicu krasil.

Prazna postelja s ponjavu pokrita

i zibelka v ljubavi kaj bila je zbita.

 

Vu senjah su cajgeri na staroj vuri,

spiju i rajngle, kuhače, tanjuri.

Ni već ni mirisa domaćega kruha,

ni friškoga mleka kaj deci se kuha.

 

A negda je malo drukčije bilo,

tu se spalo, jelo i pilo,

tu bili su doma i jad i trpljenje

i smeh i veselje i celo življenje.

 

Još samo se veter čez luknje giblje

i hižicu malu počasi zaziblje.

Z križem samoće vu svojoj duši

trpi i ne da mu još da ju poruši.

9 komentara za "Hiža"

  1. AnjaL
    16/09/2020 at 7:12 pm Permalink

    Prekrasna, topla priča o hižici kroz stihove.🙂

  2. Marija
    Marija
    16/09/2020 at 7:34 pm Permalink

    Još samo se veter čez luknje giblje
    i hižicu malu počasi zaziblje.
    Z križem samoće vu svojoj duši
    trpi i ne da mu još da ju poruši.

    Tužna je ostala ta mala hižica, jer je nestalo obiteljskog života koji je u njoj disao. Odlično oslikana atmosfera, nostalgija, a jezik je čista melodija:)

  3. koko
    16/09/2020 at 8:48 pm Permalink

    Tužna sam kad vidim te male hižice ostavljene i potpuno zaboravljene. One su dio naše baštine i zaista je šteta što mnoge nisu dočekale da budući naraštaji vide kako su naše bake živjele, kako se gradilo, kakvo se oruđe koristilo… Svaka bi toliko priča – pričati mogla…naišli bi, baš kao i u pjesmi, toliko dražesnih, životnih “ficleka” koji je pružala.

    Lijepa, sjetna pjesma o baš jednoj takvoj napuštenoj hižici, gdje
    “Stari zidi tišinu su spili,
    predugi cajti vu njih su se skrili”

  4. Marija
    Marija
    17/09/2020 at 10:56 am Permalink

    Pod povijesnu baštinu uđu i obnove se društvenim novcem velebne građevine, a ono gdje se je odvijao stvarni život hrvatskoga puka, pada u zaborav.

  5. gabi
    17/09/2020 at 2:12 pm Permalink

    Anja, Marija, Koko, hvala na lijepim osvrtima!

    Nažalost, velik broj je napuštenih kuća, a čak i cijela sela izumiru. Vlasnici su otišli u potrazi za boljim životom koji se sve teže može nazvati “boljim”. Neki su to shvatili pa su ipak obnovili svoja seoska imanja i tako stvorili pravu turističku atrakciju ali i oteli iz zaborava vrlo vrijednu kulturnu baštinu. Poznajem neke ljude koji su uspjeli održati te lijepe hiže iz vrlo osobnih razloga i to su pravi mali muzeji, a iz prve ruke lijepo je slušati priče iz prošlosti. Nadam se da će to i novi naraštaji znati cijeniti. Lp.

  6. Krebs
    17/09/2020 at 4:40 pm Permalink

    Gabi , prikljucujem se komentarima od srca !!

  7. Suzana Marić
    Suzana Marić
    18/09/2020 at 8:34 am Permalink

    Još samo se veter čez luknje giblje
    i hižicu malu počasi zaziblje.
    Z križem samoće vu svojoj duši
    trpi i ne da mu još da ju poruši.

    Toliko emocija, slika, sjećanja probudila je u meni ova prekrasna pjesma . Imam takvu pustu hižicu pod Bilogorom. Prazna, pusta, napuštena od svih . Ganula si me, draga, do suza. Hvala ti za povratak u prošlost! LP

  8. gabi
    18/09/2020 at 5:42 pm Permalink

    Krebs, hvala na posjeti!☺

    Draga Suzana, vjerujem da su to lijepa sjećanja. Taj komadić prošlosti još mnogima od nas živi u srcu. Pozdrav!☺

  9. katarinab
    katarinab
    21/09/2020 at 6:15 pm Permalink

    Gabi, dirljiva i predivna pjesma. Zasuze mi oči i dozovu uspomene na moju hižicu kraj potoka u sred Bilogore, bez obzira što je već napuštena/prodana sredinom prošlog stoljeća od moje obitelji. No, veseli me da se u njoj život nije zgasil. Posljednjih godina doseljavaju se iz Bosne, pa su dvorišta puna djece. I tako se mijenjaju ljudi i običaji.
    Lp.:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.