Brzaci me nose

Prekrojila bih
dragu haljinu
staru
od uspomena toplu
koju sam nekoć
nespretno šivala
dok sam prstima
nebo dirala
od tada se malo stisla
suzila
po šavovima popušta
puca
ne mogu više u nju stati
ne želim je nikome dati
istalila bih
neke staklene riječi
koje sam zarobila ljutnjom
a onda na koljena pala
pod svojom sjenom
tebe zapisala
sušila tintu
jurila dalje
nosila tuđi osmijeh na licu
zvijezde prkosno odvajala
u nepoznatu prolazu
stajala
zaledila bih
stihove
one vrele
da uspomenama više ne živim
promijenila bol u drugo lice
darivala pisma bijele golubice
promijeniti sebe
zar to se može
da budem jednaka kao drugi
sva sjećanja
s posvetom
u škrinju ostavljam
još brzaca ima
tečem i nastavljam

7 komentara za "Brzaci me nose"

  1. Krebs
    05/02/2017 at 9:37 am Permalink

    Woooow….odusevi me vasa poezija ,Nevenka, toliko da je trebam opet citati…odlicna poezija snova! VP

  2. Marija
    05/02/2017 at 1:55 pm Permalink

    Netat će neke iluzije, ali bajka života se nastavlja. Lijepi su ti brzaci.:)

  3. Mihaela
    05/02/2017 at 5:08 pm Permalink

    Nije uska ni vlastita koža, dok s zvijezde dotiču. Treba iz zadržati u prstima kako brzaci života ne bi odnijeli zvijezde.:)

  4. Lav
    05/02/2017 at 6:53 pm Permalink

    Ne treba nikome dati svoje uspomene. Što rijeka života nanese, naše je, iako ponekad boli. Tečemo dalje. Lijepa!!!

  5. Suzana Marić
    05/02/2017 at 7:40 pm Permalink

    sva sjećanja
    s posvetom
    u škrinju ostavljam

    Jako lijepo. Laku noć ,Nevenka 🙂

  6. Murtulica
    05/02/2017 at 8:29 pm Permalink

    Poput slapa, teku ovi lijepi stihovi!
    VP:)

  7. nevenka
    11/02/2017 at 8:10 am Permalink

    Hvala društvo

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.