Sedam ih prođe prvo , onda još sedam

malih patuljaka na putu vječnosti

šutim k’o golo drvo , nemoćno  gledam

lišće smotuljaka zgužvane nježnosti.

 

Vadim iz ladice ( zelenila  pune )

pjesmu prvu iz devedeset i neke

„ …dvije se mladice pletu oko lune…“

 mile su drvu te riječi daleke.

 

Kako da srce predam  kad ono luta

šarenilom boja proljetnog cvijeća

ugasila si sedam , iz dva ćeš puta

ljubavi moja , četrnaest svijeća.

 

Nakon bježanja na dno staklene čaše

kreće pjesmuljaka podivljalo krdo

vidjet ćeš , Snježana , sve godine naše

vojsku  patuljaka i džinovsko brdo.