Ciklus minijatura – KRHOTINE

 
 
I.
 
vrti se Zemlja oko svoje osi
najtiše
kao što dah zadržavam
da me sablasti ne otkriju
iznova
darujući mi nemirne snove
praćene mjesečevim mjenama
u ciklusima besanih noći
a i dani nisu ništa bolji
 
dani
u kojima krhotine nekih boljih dana
tražim
. . .  uzalud
 
 
II.
 
tetura trgom nekog nepoznatog grada
zaboravljajući u izmaglici
sve isprike
i kajanje
kojima bi trebala povjerovati
 
 . . .  šuti očajem
ne udišući  lažnu istinu
gledajući srcem posljednju suzu
koja pada u lokvu tišine
u kojoj će  bezimene usne
 nijemo
natopiti
 
 
 
III.
 
umornog  uma
pišem stihove
lišene iluzija
i nebeskog plavetnila
svjesna
da me boliš
svakom izgovorenom  riječi
koju si
u vjetar vikao
prostranstvu darovao
kako bi me svakim slovom
kao bumerangom
zasjekao
i raskrvario
 
           
 
 IV.
 
krvavi trag na obzoru
sunce ostavlja,
obasjava njezino lice
ukrašeno lažnim osmjehom
dok joj svaka bora
o aferama
križevima
i ispraznosti života
vrišti sa čela
   . . . . ispijena naiskap
 potrošena . . .
ostat će sama . . .
 
 

V.

 
lažima  pečaćena
bezglasno vrišti
na padinama života
negirajući svakodnevnicu
priziva ravnodušnost
rušeći još jednu kulu od karata
zvanu vjernost
odbijajući da se u zrcalo nasmije
sebi samoj
 
 
 
VI.
 
dopusti
da noćas udahne
sve nedorečene stihove
zablude koje si joj na dar donosio
i njezino strpljenje nemilice trošio
dopuštajući
da puzi
za sjenom ljubavi
kad joj njenu puninu
nisi srcem darovao
 
 
 
 VII.
 
smiraj
i nemir
samoću oslikavaju
linijom tijela
gustoćom potisnutog
straha i ludila
 
. . . .iskrivljenim pjevom
feniks dušu nebu šalje
ne bi li se iz pepela
i samoće
novi život rodio
nekom boljom
oslikanom sutrašnjicom
 
 
 
VIII.
 
zagledao se demon
u njen sretan osmjeh
budeći zaleđene i potisnute vizije
starih patnji
želeći zatrti posijanu klicu
zvanu Život
koja se kao žilavi
bršljan
uspinjala starom platanom
u parku njezinih  nadanja
 
 
 
IX.
 
vječnost koja za mjere ne zna
granice ne poznaje
jedina suditi može o meni 
izobiljem ili prokletstvom
obilježiti moje postojanje
kroz vrijeme
kad me jednom ne bude
 
 
X.
 
     lica umrljanog znojem i suzama
     posoljenih rana
     zaronila je u labirint duše
    dočekana tek prokletim virom
     koji joj je otkinuo krila
     ukrao nadu
     i darovao joj samo vjetar sjete
     i poneku grimasu
     zvanu osmjeh
 
 
XI.
 
tetura trgom nekog nepoznatog grada
zaboravljajući u izmaglici
sve isprike
i kajanje
kojima bi trebala povjerovati

. . . šuti očajem
ne udišući lažnu istinu
gledajući srcem posljednju suzu
koja pada u lokvu tišine
u kojoj će bezimene usne
nijemo
natopiti

 

 
 
XII.
 
ščućurena ispod vlastite kože
u tami jedne noći
zagledat će se u život
koji će istjecati iz nje
želeći pogled unatrag
još jednom svrnuti
ne bi li ugledala
nasmijano lice
iz nekih sretnijih dana
kako bi mirno
mogla sklopiti oči
 
 
XIII.
 
tužan dan
. . .
iz kojeg će nastati neka nova priča
o utapanju u lažnom sjaju
o potonuću još jedne nade
u kojoj će duša zazvoniti prazninom
koja imena nema
u želji za novim početkom
brojeći bezbrojne korake
koji žele u nova sutra zakoračiti
a od sveg sjaja na kraju priče
ostati će tek sitni kristali
kao dokaz
da je jednom
taj dan imao smisao
 
 
 
XI.
 
urezujem te mislima
u svojim traženjima
tragajući dušom za uzvišenijim osjećajem
strepeći od sjena prošlosti
nedorečenih misli
i gomile izgubljene samokontrole
izgubih sebe u sebi
 
 
 [email protected] M. Šiprak Brletić
 

4 komentara za "Ciklus minijatura – KRHOTINE"

  1. Marija
    02/08/2012 at 6:32 pm Permalink

    Stihovi jesu krhotine sjećanja, ali krhotine jedne dragocjenosti koja je uz sve tuge i očaje ipak bila ljubav. Posebno mi se sviđa kako mijenjaš lica lirskog subjekta, kako se odmičeš od sebe kao da se povremeno gledaš iz jednog drugog rakursa.Pozdrav Majino 🙂

  2. Jim Corbet
    03/08/2012 at 1:34 pm Permalink

    koja se kao žilavi
    bršljan
    uspinjala starom platanom
    u parku njezinih nadanja

    Jako lijepo Majino, dobre su ti ove krhotine 🙂
    Pozdrav !

  3. Tonka
    03/08/2012 at 3:33 pm Permalink

    Kada sve krhotine skupiš na hrpu ostaje poezija i za ono jučer, za danas i za vrijeme kada ni tebe ni nas ne bude. Kao sve do sada i ove minijature govore gromoglasno. Pozdrav Majo 🙂

  4. Majino..
    06/08/2012 at 7:24 am Permalink

    hvala vam na podršci

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.