Crni spavač

Pramac svijeta okrenut ka meni:

vatra je na mojim rukama već gorjela.

Bio sam svjetionik

gubavcima i mesijama

koji mijenjahu riječ za strah,

dijete bijele smrti

koje ne razaznaje zlo od zla.

 

Sad mrakouman i nag

brojim cvjetove Sunčane krune

i od njih spravljam čaj pjesnicima.

Dišem kroz ožiljak i fugu tmine.

Onaj sam koji posljednji večera

beskvasnu nadu za sve vas:

vatra je na ovim rukama već gorjela.

 

Zadjenuo sam smrt o grkljan.

U mojim crijevima više ne sviće.

Ne gledajte u mene.

Kažem vam:

Ja sam svjetionik slijepcima.

 

Kad razidam svoje bedeme

u budnost crnoga spavača,

obezglavljena krv na polju postanka

tražit će svoje meso.

 

Ožiljcima i fugama tmine

gori moje marijansko djetinjstvo.

Ne sjećam se kako sam zvao kišu.

Tek kažem vam:

Rat je,

cvat crnoga spavača.

5 komentara za "Crni spavač"

  1. Marija
    Marija
    19/04/2020 at 6:25 am Permalink

    Svaki je stih bedem crne poezije, pune bola i ožiljaka. Vrhunski servirana gorčina života.

  2. mirko1
    mirko1
    19/04/2020 at 7:54 am Permalink

    Tako poetski oživjeti bat sudbinskih koraka i neminovno ispijanje kaleža smrti…
    Tako glasno čuti pitanja: kako zagrliti nadu i kako uživati u trenu… Jeste to stvar svih ponaosob, ali jeste i nemjerljiv užitak čitati tvoju poeziju.
    lpm

  3. branka
    19/04/2020 at 11:09 am Permalink

    Marija, Mirko, hvala na komentarima!

  4. boba grljusic
    boba grljusic
    19/04/2020 at 11:47 am Permalink

    Crna sam , ali Gospa sam!

  5. nevenka
    nevenka
    19/04/2020 at 5:38 pm Permalink

    gorčina porobi sva osjetila

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.