Pruži mi ruku

davno je zora svanula

rosa sa listova nestala

osmjeha na mome licu više nema

jer nije znao, da vrata su iza nas

zauvijek zatvorena

Ne ispuštaj više niti glasa

dobro je zatvorenh očiju slušati tišinu

na vlatima trave ubirati mirise

krajičkom oka dohvatiti oblake

sanjati dan za mene

Kreni na mjesto gdje smo ostavljali svoje šapate

na klupi gdje je list staroga hrasta

prepoznao naše tragove

sjeti se crvenila na mojim obrazima

iskre u očima

jer voljeti te nisam smjela

Kada stigneš kraj staroga hrasta

ostavi mi cvijet na klupi pokraj pjesnika

svratit ću pred veće sa starom gitarom

da otpjevamo pjesmu našeg susreta