Pruži mi ruku
davno je zora svanula
rosa sa listova nestala
osmjeha na mome licu više nema
jer nije znao, da vrata su iza nas
zauvijek zatvorena
Ne ispuštaj više niti glasa
dobro je zatvorenh očiju slušati tišinu
na vlatima trave ubirati mirise
krajičkom oka dohvatiti oblake
sanjati dan za mene
Kreni na mjesto gdje smo ostavljali svoje šapate
na klupi gdje je list staroga hrasta
prepoznao naše tragove
sjeti se crvenila na mojim obrazima
iskre u očima
jer voljeti te nisam smjela
Kada stigneš kraj staroga hrasta
ostavi mi cvijet na klupi pokraj pjesnika
svratit ću pred veće sa starom gitarom
da otpjevamo pjesmu našeg susreta
10/10/2012 at 6:37 pm Permalink
Ja još uvijek volim romantične pjesme 🙂
10/10/2012 at 9:36 pm Permalink
🙂 a tko ih ne bi volio Marija
11/10/2012 at 9:05 am Permalink
Lijepa romantična pjesma, ljubav ponekad ode u zabranjenu ljubav. 🙂
11/10/2012 at 10:06 am Permalink
lijepo.pozdrav
11/10/2012 at 8:39 pm Permalink
hvala dinko1941..enediel…noćica