Daleko od svih (samo, bez druga)

Raslo je tvrdo drvo Samoće

Jednu večer zagrli ga Tuga

Šapnu mu da prijateljstvo hoće.

 

Al’ puče korijen, slomi se grana

Boljela je stablo svaka žila

I ode Tuga razočarana

Tužnija nego je prije bila.

 

Prošle su od tada mnoge noći

Kad odjednom pojavi se Sreća

Osmjehnu se drvenoj Samoći

A ona će : Zar ti nisi veća ?

 

I uvrijedi se Sreća na to

No, pjesnik zapisa u katrenu :

„O, Samoćo, k’o suho si zlato

Bolno iskrena u svakom trenu.“

 

Tuga tuguje, sreća se ljuti

Dođu i odu i ništa više

Pjesnik u svojoj Samoći šuti

Samoća u njemu pjesme piše.