Kad moje pjesme vjetar pomete

k’o suhe vlati pokošene kosom,

sakrit ću se u šapatu breza,

u mirise jutara umivenih rosom.

 

Da budem smiraj pticama kad slete

na moje, u krošnjama nevidljive ruke.

Tim putnicima što u beskraj plove

podarit ću toplinu sigurne luke.

 

Kad Zemlja zadrhti i ja ću s njom

bivati u svakom otkucaju srca,

na moru pjena, u noći sjena,

žito obljubljeno zrakama sunca.

 

A možda u dahu nemirne srne

budem tek trzaj koji se ote

kad prstima dotaknem nebeske strune

i zauvijek te ostavim Živote.