Dvije krajnosti nadahnuća

Dvije krajnosti nadahnuća

11 komentara za "Dvije krajnosti nadahnuća"

  1. Krebs
    04/01/2019 at 9:58 pm Permalink

    Procitah i zaista ima istine u tvojim rijecima, Marija!
    Ali ako neko prepravlja napisano jer osjeti da raste, ovako kao ja, ili ne primjecujete , trebam objaviti da bih vidjela reakciju sviju vas ciju poeziju zaista posmatram kao- zrelu poeziju!! LP

  2. Marija
    Marija
    04/01/2019 at 11:21 pm Permalink

    Čovjek treba dotjerati svoj rad najbolje što zna, a onda ga prazentirati pa čekati reakciju, inače će na površan rad dobiti površnu ili stereotipnu reakciju. Neki su pjesnici imali nesreću da su im izdavači štampali sve što su ovi napisali. Bez selekcije. Zato su im na neki način umanjili vrijednost jer su se dobre pjesme izgubile u hrpi loših.

    Ti bi prvo trebala nabaviti tipkovnicu sa svim slovima. Desetak eura. Ovako uništiš osjećaj kod čitanja jer se smisao u trenu promijeni. Dat ću ti želje, nije isto kao kad pročitamo dat ću ti zelje. Nijedan pjesnički natječaj ne prima takve tekstove i tu u startu gubiš.Tipkovnica je nama što je slikaru kist, kiparu dlijeto. Najnužniji alat.

  3. Krebs
    05/01/2019 at 11:32 am Permalink

    Marija, znam govoris mi uvijek ponovo ali ja sam nestrpljiva..lp

  4. Suzana Marić
    Suzana Marić
    05/01/2019 at 12:45 pm Permalink

    Poneke svoje pjesme sam prepravljala na desetke puta i uvijek mi je nešto hvalilo, a često bih od dvije napravila jednu. U nazad nekog vremena čitam svoje pjesme na glas,pa ispravljam gdje zapne,ali uvijek ima pogrešaka . Mare, tvoji tekstovi uvijek privuku moju pažnju.Hvala ti !
    LP 🙂

  5. Marija
    Marija
    05/01/2019 at 12:49 pm Permalink

    Dobro je čitati naglas. Imaš intuiciju za to. Ako tebi zapne, zapet će i drugima. Zato su tvoje pjesme fino ritmične, ništa ne narušava njihovu melodiju:)

  6. katarinab
    katarinab
    05/01/2019 at 9:58 pm Permalink

    Marija, ima nas na portalu različiti kao svaki prst na ruci. Neki lijeće dušu, neki objavljuju bez prethodne pripreme, a neki čekaju inspiraciju i napišu lijepu pjesmu. Mišljenja sam da čak kada napišemo pjesmu u draftu dobro je da je odmah ne objavimo, pa ako treba da je uopće ne objavimo. Slažem se s tobom da “čovjek treba dotjerati svoj rad najbolje što zna”, jer pjesnici prenose stihovima svoj skriveni unutarnji svijet slika, vizija, fantazija i emocija na čitatelja. I još puno toga, a istovremeno, mislim, pjesma nosi u sebi poruku autora koju prenosi čitatelju, te je u tom smislu i edukativna.
    Npr. ovih dana čitam Lorcu i u glavi su mi tvoji stihovi koji su me se itekako doimili i ostali u pamćenju:
    „Kobila crna, crvena Luna.
    Granada ga nije štitila. Mislim da on i dalje putuje
    u društvu dva toreadora i jednog učitelja.“
    Imam folder “NIJE ZA OBJAVU” i u njemu pjesme koje su pisane još u prošlom stoljeću. Neke od njih sam preradila kao npr. iz 1988. “Nezaboravak” i objavila, a neke možda nikada neće ugledati svijetlo dana.
    Lp i neka te plava Luna čuva! 🙂

  7. gabi
    05/01/2019 at 10:50 pm Permalink

    Djelo je dio osobnosti autora. Sve čime se neki autor predstavlja u javnosti podilazi određenom sudu ali na taj način predstavlja i sebe.
    Bez obzira što radio u životu, čovjek uvijek treba biti spreman učiti kako bi napredovao, a nekad to mora biti i na vlastitim greškama.
    Marija, hvala što nas usmjeravaš! Lp.

  8. Mihaela
    Mihaela
    06/01/2019 at 9:21 am Permalink

    Uživam čitati vaša razmišljanja o poeziji. Autori su svakako drugačiji. I dobro je biti kao Vidrić, ako te poezija ponese, a ti imaš zadivljujući vokabular, istančan smisao za ritam pa se stihovi sami oblikuju. Dobro je biti i kao Cesarić pa težiti savršenstvu i u svojoj riznici riječi tražiti onu pravu. Loše je samo kada se autor zbog brzine izrazi nespretno, kada zareže uho pa se opravdava da on piše u dahu. Koga briga kako pišeš? Čitatelj to ne mora znati. On prima samo gotov produkt.

  9. Marija
    Marija
    06/01/2019 at 10:19 am Permalink

    Pri tome ne treba zanemariti onu razliku koja postoji između dopadljivog zanatskog djela i umjetnine.

  10. Mihaela
    Mihaela
    06/01/2019 at 5:51 pm Permalink

    I kić može biti dopadljiv, sladak, ali ga ne priznajemo kao umjetnost. 🙂

  11. AnjaL
    AnjaL
    11/01/2019 at 7:46 pm Permalink

    Odličan mi je tekst!
    Lijepo je što smo svi različiti i da možemo učiti na tim različitostima, a da ne izgubimo svoj način izražavanja.
    Isto je i u glazbi, moraš najprije savladati zanat. Neki ljudi ostaju na razini zanata, u smislu, dobro odrade što treba bez unošenja dodatnih emocija, bez velike inspiracije i sl. dok drugi žive za samu glazbu, opterećenje im je misliti što učiniti s tim svojim radom. Zato i trebaju razne menadžere i što ja znam koga sve izvršne producente, osobe za piar i sl.
    Zanimljivo je to s nadahnućem. Postoji zapravo jedna duboka želja za izražavanjem kad nas nešto snažno dotakne. Nisam pisala pjesme 20 godina, a onda otkrih ovaj portal… 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.