S glave ti strgnuše krunu od zlata,
krunu s pet bisernih tulipana.
Planinski božure, u vrtovima velebitskim
zalijevaju te krvave suze iz očiju oblaka.

Kao neustrašiva sokolica
savijaš gnijezdo na vitim granama
uzdignut’ se želiš do žarkoga Sunca
no, krila tvoja rastopiše se kao Ikarova,
a goluždravi ptići guše se u živu glibu.

Snivala si o plemenitosti i ljubavi
poput infante Ivane Lude,
al’ tvoje plahovite grudi gnječe hòjrati.
Podariše ti udes težak, turoban
izgubljena glavinjaš ilinštakom
gdje god kreneš svud bodlje i kamenje.

Bila si kraljica u baršunu i svili
sad mlado tijelo rune grube halje lanene;
glas tvoj neodoljiv kao pjesma Sirene
ushićeno bi sva srca ogrijao.
Ali tvoje zlatne strune zamrznuše snijezi,
a utihnule viju vjetrovi zemni.