Među onima koji su književnost tumačili i kroz prvobitnu akumulaciju kapitala i kroz arhetipsku borbu muškog i ženskog principa postoje i oni koji smatraju da je pisanje ništa drugo nego osmišljavanje i uobličavanje vremena. Drugim riječima, mnogo je onih koji vjeruju i povremeno dokazuju da se u suštini književno-umjetničkog djela nalazi vrijeme.
Mile Lisica ne pripada pjesnicima-taktičarima i gotovo je nemoguće reći da se u njegovoj poeziji krije ponešto od tog „temporalnog pitanja“, ali je piscu ovih redova nova knjiga haiku poezije Mileta Lisice „Molitva šume“ upravo pomogla da pronađe, rekonstruiše i shvati – ne jedno, nego dva vremena. A Lisica je, kao da mu prethodno umijeće nije bilo dovoljno, to izveo sa svega šest stihova.
Lisica je pjesnik koji je raskošan u emociji, a sveden u izrazu. Ta svedenost i ta emocija se, dabome, još bolje osjete i još tačnije čitaju u njegovim haiku ciklusima. On jeste u tim knjigama meditativni filozof i znatiželjni prirodoslovac, ali je prije svega Lisica alhemičar koji u svega 17 slogova pokušava da stvori savršeni element koji bi mogao da označava jedinstvo čovjeka i prirode. U tome je Lisica nenadmašan, u toj potrazi za savršenim skladom između mirne i tihe šume i bučnog i nervoznog čovjeka. Zato njegova priroda gotovo nikada nije sama, zato njegov čovjek gotovo nikada nije usamljen.
Na početku zbirke „Molitva šume“ nalazi se sljedeći haiku:

nebo u vodi
dva privezana čamca
dele tišinu

koji je u neposrednom dosluhu sa davnim djetinjstvom onoga koji piše ove redove, vremenom koje je prustovski izgubljeno da bi bilo pronađeno tek u ponekim rečenicama ili stihovima napisanih i nenapisanih knjiga. Sve je tu: i modri Dunav kojem mutnu u modru boju mijenjaju januarski mraz i vedro slavonsko nebo, tišina koju obećava nedjeljno jutro ili subotnje veče, čamci koji se polagano ljuljaju na sitnim talasima čekajući da se u njih spusti kakav usamljeni deran u trenutku kada se na okuci kod Limana pojavi raskošni „belac“ koji će razbiti monotoniju seoskog dana. Bezbrižno djetinje vrijeme pronađeno je sa svega tri stiha i zahvaljujući pjesnikovoj minijaturi u svega nekoliko koraka rekonstruisano je doba koje se sa svakim danom nepovratno gubi.
Na drugom kraju zbirke nalaze se nova tri stiha:

izolacija
u krevetu me budi
miris peciva

koja odgovaraju vremenu sadašnjem koje je, kako se histerija izazvana pandemijom čudnog vriusa širi, takođe nepovratno izgubljeno. Već prva riječ pjesme puti ka njenoj suštini i otkriva njenu narav. Da li pjesnika miris peciva budi iz obližnje pekare u koju ne može zbog izolacije ili mu san goni zamišljeni miris peciva koji tako postaje simbolom „nepandemijskih vremena“? U tri stiha Lisica postaje angažovani haiku pjesnik, vjerovatno jedini na ovom kraju zemljinog šara, koji histeriji većine suprotstavlja slobodu manjine, slobodu koja ima miris hrskave kifle ili gužvare s makom (kupljene u „Noć i dan“, naravno).
U pjesničkom prostoru između ta dva vremena Lisica je pronašao neke uistinu vrhunske haiku medaljone kojih se ne bi postidjeli ni daleko poznatiji i priznatiji majstori ove pjesničke forme:

zima na selu
dedin stari pas laje
na prve pahulje

ili:

selo u snegu
na užetu za rublje
ljulja se mesec

Selo je idealna scena za Lisičin haiku, jer tek u selu razgovor prirode i čovjek dobija punoću. U naizgled banalnim slikama, kao što su prve pahulje ili prazno uže za rublje, pjesnik prepoznaje, kao i u prethodnim knjigama, „poeziju višeg reda“, odnosno svakodnevno i trivijalno prevodi u ambijent umjetničkog i pjesničkog. Lisici je potreban odsječak pejzaža ili slika ulovljena perifernim vidom da bi u naizgled banalnom prepoznao poeziju.

Goran Dakić