There`s no end to the lengths I`ll go to /Hunting high and low…/ To find her again / A-ha – ili, u slobodnom prijevodu: “Nema toga što neću učiniti / Prevrćući nebo i zemlju…/ Da je ponovno nađem / A-ha”. Ono `a-ha`na kraju nije potvrdna riječca, nego ime sjajnog norveškog synth-pop-benda `a-ha`. Vrlo slobodan prijevod te njihove pomalo sladunjave, ali lijepe pjesme poslužio mi je kao prikladan naslov za priču `Prevrni nebo i zemlju”, koju možete čitati u novom broju `Diskursa`.

Poetski/prozni subjekt ova dva djelca, njihovog i mojeg, prevrće nebo i zemlju kako bi… nju… pronašao. I tu završava svaka sličnost. Nakon čitanja priče brat Tom mi je napisao: “Niš`ne kužim, ali stil je, svakako, tvoj.” To me ponukalo da njemu i vama pokušam objasniti o čemu je riječ u ovom malenom književnom eksperimentu.

Tih 2019-ih godina zapao sam u tešku spisateljsku krizu. Od same pomisli na fabuliranje ili na karakteriziranje izmišljenih likova okretao mi se želudac. Da ne bih baš potpuno odustao od pisanja, odlučio sam “iznjedriti”… ovo, naime, priču bez radnje i likova u klasičnom književnoteorijskom smislu. Moj prozni subjekt – o kojem na kraju priče znate jednako ništa kao i na početku – iz pozicije prvog lica pripovijeda, što se s njime zbiva dok boravi u Fashion Cityju. A zbiva se to da ga neke osobe neprestano pokušavaju ubiti… kontrolor putnih karata, na primjer. Varate se ako mislite da ćete, čitajući priču, saznati zašto ga bilo tko od ovih desetak osoba neprestano pokušava ubiti. Ali će vam to postati bjelodano jasno već prije kraja ovog članka… pod uvjetom da toliko izdržite.

Fashion City je grad u kojem stanovnici istodobno nose odjeću različitih povijesnih epoha, u rasponu od krzna kamenog doba do četkicom i bojom na tijelo nanesenih silikonskih maštarija. Jednako tako je raznolika i gradska arhitektura – od gole pećine do sofisticiranih marsovskih habitata. Budući da je zapeo pod Anti-Blast Shield & Barrierom, nakon što ga je eksplozivom pokušao raznijeti blazirani CEO, naš prozni subjekt nam – kako ne bismo umrli od dosade – prepričava protekla zbivanja iz sedam drugih gradova, ili gradskih kvartira… redom:

Sousrèalville – grad u kojem ljudi, stvari i životinje pate od svojevrsne – ne tvarne ili funkcionalne – nego vizualne “necjelovitosti”. Ovaj grad, dakle, nije nadrealna nego podrealna pojava… a ubiti ga pokušava prvo žena s dogom, a zatim i malena djevojčica… bacacem plamena.

Brand City je grad u kojem borave samo likovi-pojave iz svijeta ekonomske propagande… to jest, iz svijeta reklama. Sukladno tome, oni međusobno razmjenjuju persiflaze tekstova koje smo milijunima puta čuli ili vidjeli… najčešce i jedno i drugo. Ovdje našeg subjekta, iz čista mira, zajedničkim napadom pokušavaju ubiti puma `puma`i krokodil s `maje-aždaje`, na nagovor `help-sigurnice`.

Premda nam se čini da je naš first persone narrator prilično vjerodostojan, nemojte se u to baš sasvim pouzdati. Ako pogledate njegovu izjavu: “Isprve nisam znao, radi li se o kakvoj infekciji ili tek o lošem scenariju.” Ili, na primjer, njegov navod teksta osobe koja je potpuno izvan stvarnosti svijeta priče: “Režija… tko je ovo pustio u eter!? To je sabotaža!” … postat će vam jasno da u ozbiljnost njegovih izjava ne možemo uvijek i u potpunosti vjerovati. Ipak, nekonvencionalnost ovog teksta zamjetnija je u pogledu sadržaja, a manje u samoj formi.

Subjektova sjećanja zatim nas vraćaju na zbivanja iz Paradise Cityja, megalopolisa izgrađenog usred oceana, prema liku skinutom s legendarne fotografije Marilyn Monroe s odignutom bijelom haljinom. Ili, točnije, vraćaju nas na zbivanja u Paradiseovim kvartirima Daliville i Pabloville – u kojima vrijede fizikalni, i ini, zakoni Salvadorovih i Picassoovih slika. Da bismo, konačno, stupili i u viziju kraja Zapadne Civilizacije – Sunset City, gdje će naš prozni subjekt ukupiti plodove svog… questa (jer kompoziciju sam, definitivno, preslikao iz ovog vida kompjutorskih igrica)… ukupit će plodove u vidu djeve iz Dalijeve “Mliječne fontane”. Na kraju priče on odnosi svoju Dulsineju od Dalivillea u blještavilo utopijskog Nothingvillea – bijelog grada na bijeloj pozadini, smještenog u bjelini “boginjinih” gaća – u kojem će zajedno živjeti “do kraja vremena… ili kraće”.

Osnova priče je, dakle, quest… koji u potpunosti relativizira potrebu za karakterizacijom ili motivizacijom likova, kao i za kompozicijskim konstruktima razvoja fabule ili radnje. Za potku priče poslužio mi je vlastiti strip “Gradovi budućnosti”, u kojem sam ranije osmislio sve ove ideje i prostore. No ako ste već tvrdo odlučili da se pri pisanju nećete koristiti uslugama fabule, zapleta i likova, nečim to morate nadomjestiti. Ja sam to ovdje pokušao poigravajući se umjetničkim svjetovima Andrasa Warhole, Dalija, Pabla, Koonsa, Brace Dimitrijevića, Banksyja i mnogih drugih umjetnika čije su poetike naopako izvrnule zadana pravila, da bi – poput Tinguelyjevih kinetičkih skulptura – besmisao svog nefunkcionalnog kretanja transformirali u umjetnički čin, pretpostavljajući ga nametnutoj logici smislenosti, svrhovitosti i korisnosti.