U trzaju duše, pjesmo, ti si rasla,

iz klice nemira je procvala ljepota.

Radost moju nosi, da ne bi ugasla,

izdanak tvoj otrgnut iz korjena života.

 

Bujicama riječi sakupljala si dane,

cvrkutava jutra i pijane noći,

strpljivo čuvala sne nedosanjane,

zaustavljala vrijeme što je htjelo proći.

 

Bespućem dok nosila me uzburkana voda,

svjetionik bila si povrh oštrih stijena

da burama ispunjena jedra moga broda

u duboki bezdan ne budu potopljena.

 

Dok si vjerno pratila korake mog srca

duboko u sjeni i skrivala lice,

potajno si žudjela za zrakama Sunca,

tiho, u grudima, poput male ptice.

 

A slobodu tvoju ja sam disala,

hranila se slatkim nektarom tvojim

i stihom dok si moju tugu brisala,

uz tebe sam se dizala, sretna što postojim.

 

Hvala ti na svemu, pjesmo moja mila,

prijatelj si bila, a brižna kao mati.

Predugo si čekala da raširiš krila

dok svijetu si još mogla toliko toga dati.

 

Sad otvaram ti vrata, budi to što jesi,

pokaži svu snagu što nosiš u sebi.

Moj osmijeh će uvijek biti s tobom gdje si

i kad me ne bude, ja bit ću u tebi.