U drvenoj stolici drven sjedi gost

Na tamjanski dim noćni vjetar miriše,

Oluk je prema nebu odsječeni most

Vrijeme je za ispovijed – šapuću mi kiše.

 

Pobjegoše snovi brzinom rakova

S balkona se otvara obzorje duše :

Na polju davno posijanih makova

Redovi sunovrata tiho se ruše.

 

Moje nade, moje prevelike nade,

Za njima ću i bez mesa i kostiju,

Na te misli i posljednja kaplja pade

Da opet kušam mjesec kao hostiju.