Pripadam ovdje

mračan u mraku zagušljivog kvartovskog kafića

na kraju ulice,

ovdje me svi znaju, ništa

ne pitaju

ne moram čak ni reći što želim,

prozirna mokra supatnica uvijek

spremno čeka

da je uzmem naiskap.

 

Ovdje nisam sam, nikad

nisam jedini,

vidim slične, istih bijednih života

kako ispijaju

posljednje eure dostojanstva.

 

Ni njih, kao ni mene nitko ne čeka

mada, možda i postoji, no davno je

digao ruke od lude glave koja zrači

samo nesrećom.

Ne zamjeram.

Ne sjećam se točno trena

kada je život odustao, bit će

da sam lebdio između pijanstva i otrežnjenja,

u polusnu poniženja, pod topotom gorčine

koju bi donosio svima uokolo.

Bit će od onoga dana kada sam pio još i više

noseći njen molećiv pogled i suze, to njeno

zašto, na koje nisam znao odgovoriti,

noći kada me probudila sirupasta tmina

vlastite bljuvotine.

 

Odavno ništa više nema smisao.

Nezasitna čudovišta svuda uokolo

žderu posljednje zalogaje moje ljudskosti.

 

Ne objašnjavam,

ne proturječim, većinom bezizražajno šutim,

nosim potraćen život gaseći budnost i požare slika

čašama koje ne brojim, nazdravljajući

svakoj praznini pamćenja

koja nosi

izbavljenje