Sjedila sam u loži, tebi nepoznatih

dok su me pjevom tvoga srca

isklesane verse

ranjavale

i cjelivale naizmjence.

 

A bio je sasvim običan dan.

 

U riječi tvojoj spoznah te tada

i plesala je moja duša

sretna

što me daruješ sobom.

 

A bio je sasvim običan dan.

 

Iz bezlične mase

iskrila si u trenutku,

tako stvarna,

tako slobodna,

tako neobično svoja

i svijetlila,

svijetlila životom.

 

Još jedan  običan dan, slutim.

 

Moja prva kava i jutarnje novine…

I tvoje ime,

zatočeno između redova tiska.

U koroti.

Nijemo.

Prvi i zadnji put.

 

Samo jeka

pjeva tvog srca

tišinom mojih misli odzvanja

 

u ovaj, sasvim običan dan.

 

 

… U spomen neznanoj pjesnikinji…