Jesen stiže dunjo moja….pjevušim ispod glasa,….. ne miriše više cviće, zumbul, lala, jorgovani. Pjesma me ta nježno vraća u dom moj slavonski, u kuću moju trošnu, malenu. Dunje žute, dunje zlatne još na granama stoje, a lišće šušti pjesmom jesenskom…a i ti me iznevjeri dunjo moja…zlatom se okitiše dunje u dnu bašće moje slavonske, na ormar se spremaju i mirisom bakinu i djedovu sobu ispune. Jesen stiže lišće žuti, ja pjevušim jer tamo u tom selu, u toj bašći ostala je moja mladost, sve nade moje u sjećanje se crnice slavonske upisaše. Još jedna jesen, dunjo moja, još jedan povratak sjećanjima kroz ravnicu moju. Jezdim  na krilima vjetra jesenskog dok lišće ubire na svom putu pa ga prosipa, razbacuje, poigrava se u toj ljepoti od boja. Umoran mi glas i kose bijele, samo duša još lepršava i pjeva, i pjeva… s cvjetnih grana, lišće pade s njime ode moja ljubav moja mladost, moje nade…jesen stiže dunjo moja….

16.11.2012.

P.S. pokušajte zapjevati ove dijelove točkicama izdvojene dok čitate