Ona hoda uzdignuta čela,

ponosna i sebe svjesna,

ispunjena cijela,

raskošna, bogata i plodna,

napokon zrela

i životom rodna.

I sigurnim korakom s vjetrovima kroči.

Tek ponekad u oči

dosele joj se kiše

dok sivilom ogrnuta pohodi je sjeta

na minula proljeća i ljeta

što s otpalim lišćem se talože,

negdje,

ispod njene kože.

Ali kad ispere suze,

zadivljujuće blista

pa nazdravlja mladim vinom

iako zna – nije više mlada.

I dok mudro isprepliće vrijeme i breme,

svoj trenutak diše,

ovdje i sada.