Ako mi noćas okreneš leđa

i ne ostaneš barem do kraja

nećeš znati da je ispod vjeđa

procurila suza divnog sjaja.

 

Ona je slična večernjoj rosi

što nečujno otkliže s lista

vjetar je uzdasima prosi

pa je razbija a opet blista.

 

I neka joj tuga nije mati

ja ćutim krik iz kojeg se rađa

zadnju slanu kap još mogu dati

k’o more kad ga ostavlja lađa.