„Nisi WALL-e, nisi HAL… nego si PAL. Ma, baš…“ zlovoljno je mrmljao Dragec, napreskokce listajući manual deblji od Windowsa 10 For Dummies. Nije ovo bilo prvi put da ga šef zadužuje za iskušavanje eksperimentalnih prototipova softverskih naprednih tehnologija.

Propisno se ulogirao pa pristupio izboru jednog od PAL-ovih avatara s kojim će komunicirati sljedećih nekoliko tjedana. Menu je bio prepun najrazličitijih maštovitih likova. Već se bio pomalo zasitio hipersenzualnih ljepotica formiranih od komparativnih prednosti niza popularnih žena iz svijeta spektakla. Od milja ih je nazivao svojim himerama. Na kraju krajeva… nije li, ipak, morbidno istodobno općiti s očima Ace Daddario, nosom Jenny Lawrence, usnama Scarlett Johansson… da ne ulazim u detalje dijelova koje su avataru podarile, na primjer, Sydney Sweeney ili Demi Rose.

„Vrijeme je da preuzmem dominaciju u odnosu na svoje podređene.“

Na kraju se odlučio za prištićavog nerda.

„Zvat ću te Halli-Galli… moj Palli!“

„Drago mi je što smo se upoznali“, javio se nesiguran glas iz usta hologramskog  tinejdžera koji je sjedio na rubu radnog stola i žvakao sendvič. „Kako da ti se obraćam, Dragutine?“ Dok je to izgovarao, mrvice su se obilno prosipale po tepihu, a majoneza natapala rijetke riđe dlake nečega što bi se, uvjetno, moglo nazvati brkovima, na krajevima njegovih usta. Premda je riječ bila o virtualnim mrvicama i majonezi, Dragec je odmah požalio svoj izbor. Pokušao je posegnuti za nekom od himera, ali bilo je kasno. Avatar „Halli-Galli Palli“ već je bio verificiran u sistemu.

„Za početak, skini mi se… sa stola“, zarežao je Dragec. „Hranu i piće možeš konzumirati jedino u vrijeme marende. Na posao dolazi obrijan i odjeven po PS-u. Obraćaj mi se sa `šefe`, i to samo kad te nešto upitam. A sad se tornjaj u svoju radnu sobu.“

„Razumijem, šefe“, odgovorio je PAL i… nestao. Doslovno.

…

 

„Hm… ovo je već mnogo bolje, Halli-Galli“, izustio je Dragec, promatrajući PAL-a gdje sjedi na drvenom stolcu u pozi pučkoškolca, s notesom i olovkom u ruci, spreman da pribilježi dnevnu zapovijed.

 „Hvala, šefe… staram se!“ ponosno je odgovorio. Brijanje mu nije bilo, baš… s izbrijavanjem – ipak je morao zadržati makar minimum karakteristika lika – ali moglo je proći kao kompromisno rješenje. Dragec načas poviri u „dummies-manual“ i shvati da su megakompjutori Fugaku i Frontier, sa svojih trilijun operacija u sekundi, za PAL-ovu tekicu i olovčicu bili tek dječja igra.

„Pribilježi, dakle…“ započeo je polako. „Načinit ćeš mi program za slaganje pasijansa sa dva špila karata. Nešto kao „Solitaire“, samo s mađaricama… do dvojke.“

„To je sve?“ Ako je i bilo razočaranja… ono se nije čulo u PAL-ovom glasu. „Razumijem, šefe… dvaaa… špila… mađaariicaa… dvojka“, revno je upisivao u tekicu, ližući povremeno olovku, od čega mu je jezik postao ljubičast.

„Random generated“, dodao je Dragec. „Sutra da je na mojem radnom stolu!“

„Svakako, šefe… već jurim!“ Puf… i nestalo ga je.

…

 

Dragec nije bio loš momak. Ipak, imao je on i svoju mračnu stranu. Volio je iskušavati sudbinu… ne svojim, nego tuđim leđima. Problem se sastojao u tome što nije imao običaj leđa o tome obavještavati. U program PAL-ovog pasijansa ubacio je sasvim malen „bag“ koji je slučajni redoslijed miješanja karata pretvorio u non-random order. Tako su korisnici imali mogućnost tek u jednom od tridesetak pokušaja uspješno završiti igru. Preokret bi obično nastupao na samom kraju partije, u naizgled dobivenoj poziciji… radi pojačanja terapeutskog učinka.

Nakon toga je iz memorije WHO ilegalno izlistao popis imena nekoliko stotina tisuća srčanih bolesnika, zajedno s pripadajućim internet adresama. Jednim klikom miša svima je uputio poklon-paket firme, s igricom za kraćenje dugih sati dosade. Sad mu je ostalo, još samo… čekati i provjeravati kretanje postotaka smrtnosti odgovarajuće populacije na službenim stranicama „Svjetske zdravstvene organizacije“.

„Zašto to radiš?“ neutralnim glasom je izgovorio PAL.

„Zato jer mogu“, jednako neutralno mu je odgovorio Dragec. Zamjećivao je nešto… blisko u PAL-ovom izgledu i ponašanju, ali nije mogao uprijeti prstom ni u što. Nije morao strahovati zbog Pal-ove upućenosti u njegov maleni nestašluk. Premda su neki vidovi umjetne inteligencije obavljali odgovorne CEO-dužnosti u velikim svjetskim kompanijama, nisu mogli postati članovi upravnih odbora ni vlasnici udjela. Jednako tako, nisu imali zakonsko pravo podnositi sudske optužbe ni svjedočiti u pravnim procesima.

…Tišinu radne atmosfere prekinuo je štropot fiber-sklopke interneta. Zaiskrila je i zadimila se. Dragecov nos se ispunio vonjem tinjajuće plastike. Istog trena sa stropa su se spustile čelične pregradne ploče protupožarnog alarma, izolirajući rizični prostor od ostatka zgrade. Zajecale su pumpe za usisavanje zraka.

„Kojeg đavla!?“ viknuo je Dragec, pokušavajući računalom poništiti učinke alarma. Usisne pumpe za kisik nisu se smjele uključiti ukoliko su u prostorijama boravili ljudi.

„AH, AH, AH… You didn`t say the magic word“, sa zaslona mu je mahalo nasmiješeno lice Nerdy Dennisa iz „Jurassic Parka“.

„Ooops… Samo jedan mali `bag`… ništa drugo“, ponosno se cerio PAL, očekujući od voditelja zasluženu pohvalu.

„Đubre virtualno“, urlao je Dragec, gušeći se u dimu. „Pa… zašto!? Sad ćeš i ti crknuti zajedno sa mnom!“

„Vi to ne biste razumjeli.“ Zbunjen voditeljevim raspoloženjem, PAL je izgovorio rečenicu koja, uvijek iznova, izbezumi ljudsku populaciju.

U grčevitoj agoniji Dragec se stropoštao na pod, rušeći sa sobom i predmete s radnog stola. Nauznak ležeći na tepihu, ustranu nakrivljene glave, buljio je u naopako raskriljenu stranicu PAL-ovog manuala. Stranicom je dominirala upozoravajuća ikona crnoobrubljenog žutog trokuta, s uskličnikom i slovima „c a u t i o n“.

„Proces … socijalizacije PAL-ovog programa … fokusiran je isključivo… na lik… voditelja“, bezglasno je pomicao jezikom. „Radi toga… pazite…“

„Zato jer… mogu“, bile su posljednje riječi koje je PAL izgovorio… a Dragec čuo.