prije nego noćni klubovi zatvore vrata

oblačim vlastitu kožu

punu topline od žara ljubavi

pohote i ludosti

uznemirujem grobnu tišinu

okruženu pustoši

iz koje čujem vlastiti plač u kriku

vremena se mijenjaju

 

mutno ulično svjetlo

razvlači usta u najblesaviji osmjeh

žalost nastaje u ostacima tame

a iskričava magla

poznaje plavkaste i ružičaste pahuljice

što lebde

dolutale i izgubljene

okusa iscjeđenog limuna na usnama

u otvorenoj budućnosti