Tinu Ujeviću (1891.-1955.)

Izgubljena u trnju, draču
nema svjetla da se klanjam
preponosna da grcam u plaču
bijele snove odavno ne sanjam.

Kao vodoskok uvečer šumim
daleko od ljudskog uha
nikoga ne molim, kumim
oko mene tek tišina gluha.

Sjeverac me ko listak vije
ne prestajem se ljeskati,
a meni se samo smije, smije
uzalud je Boga iskati.

Zatvorena u ovu tmušu
sve sam bliža svome dubu
kad studeni vjetrovi zapušu
bit ću suza na tvome grobu.