A sad eto nečega što me prisjeća na povijest, ta slika i to ime Vlad, – odnosno podsjetilo me na Vlahe. A tko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli? To je jedno od najspornijih pitanja u povijesti Balkana.Vlasi su dan-danas raštrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveća je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaškog žiteljstva naći ćemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stočari i pastiri i moglo bi se reci da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na
velike udaljenosti, s redovite ljetne ispaše u planinama na redovitu zimsku ispašu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stočarskih proizvoda: vune, sira
i marve. Mnogi su se pročuli u 18. i 19. stoljeću kao trgovci, domaći i međunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeća; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeća spominje
vlaški sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlašku kabanicu, širok, crn ogrtač bez rukava ili talagan, koji se još može vidjeti na plećima balkanskih cobana. Neki drugi bizantski pisci
spominju vlaško tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima – ova je riječ potekla od latinske calator, što znaći “konjovodac”, ( Vidi Rothenberg, Austrian Military Border,) a koristan sažetak nalazi se u njegovoj knjizi
Military Bonier in Croatia, str. 6-11. Postoji golema literatura o Vlasima, ali uglavnom ne zadovoljava. Opširnu bibliografiju
vidi kod Nasturel, ur., Bibliografie macedo-romana. Najbolji opcu uvodi još su uvijek Weigand, Aromunen, i Wacc i Thompson, Nomads of the Balkans. Najbolja je suvremena
studija Winnifrith, Vlachs; a vrijedna je i studija Nandris, “Aromani”.
Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojničko: kao žilavi gorštaci bili su cijenjeni zbog svoje srčanosti, a kao dobavljači konja bili su dobro došli u svakom ratnom pohodu.
Čini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obično upotrebljavale kao pomoćne čete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak,
spominje se i cijela jedna vlaška pješačka pukovnija u bizantskoj vojsci na početku 14.stoljeca. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilično prolazna pojava nalik na sjenu. Selili
su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim pučanstvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o “Bugaro-albano-vlasima”, pa cak i o “Srbo-albanobugaro-
vlasima”.Medu ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grcko “Mavrovlachos”, što ce reci “crni Vlah”, iz Čega je potekao i naziv “Morlak”, a to je valjda i onaj znameniti črni moro iz narodnih pjesama iz Bakra… Samo ime “Vlah” potjece od rijeci kojom su stari Slaveni nazivali narode što su govorili latinske ili romanske jezike – odatle i “Vlad”. Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeća. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvističke su naravi. Vlaški je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim – lingvisti ga zovu “makcdo-rumunjski”, a romanski koji se govori u Rumunjskoj “dako-rumunjski”. Očito je daje taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sačuvan i da su Slaveni naišli na nj kad su došli na Balkan u 6. i 7. stoljeću.
…itd. itd. lijep pozdrav Mare
Sompis, prvi si me put nazvao Mare. Hvala. 🙂 Otočani oko Zadra Vlasima zovu sav žitelj u unutrašnjosti, a ovi otočane zovu Boduli. Mislila sam da su Vlasi slavensko pleme, ali si me prisilio pročitati. Jesu li ljudi koji govore retoromanski(Švicarska, sela oko Muna) potomci tih Vlaha? Ovi oko Muna imaju hrvatska prezimena na ić, ali stari ljudi govore retoromanski. Lijep pozdrav 😀
29/12/2012 at 7:39 pm Permalink
A sad eto nečega što me prisjeća na povijest, ta slika i to ime Vlad, – odnosno podsjetilo me na Vlahe. A tko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli? To je jedno od najspornijih pitanja u povijesti Balkana.Vlasi su dan-danas raštrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveća je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaškog žiteljstva naći ćemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stočari i pastiri i moglo bi se reci da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na
velike udaljenosti, s redovite ljetne ispaše u planinama na redovitu zimsku ispašu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stočarskih proizvoda: vune, sira
i marve. Mnogi su se pročuli u 18. i 19. stoljeću kao trgovci, domaći i međunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeća; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeća spominje
vlaški sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlašku kabanicu, širok, crn ogrtač bez rukava ili talagan, koji se još može vidjeti na plećima balkanskih cobana. Neki drugi bizantski pisci
spominju vlaško tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima – ova je riječ potekla od latinske calator, što znaći “konjovodac”, ( Vidi Rothenberg, Austrian Military Border,) a koristan sažetak nalazi se u njegovoj knjizi
Military Bonier in Croatia, str. 6-11. Postoji golema literatura o Vlasima, ali uglavnom ne zadovoljava. Opširnu bibliografiju
vidi kod Nasturel, ur., Bibliografie macedo-romana. Najbolji opcu uvodi još su uvijek Weigand, Aromunen, i Wacc i Thompson, Nomads of the Balkans. Najbolja je suvremena
studija Winnifrith, Vlachs; a vrijedna je i studija Nandris, “Aromani”.
Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojničko: kao žilavi gorštaci bili su cijenjeni zbog svoje srčanosti, a kao dobavljači konja bili su dobro došli u svakom ratnom pohodu.
Čini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obično upotrebljavale kao pomoćne čete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak,
spominje se i cijela jedna vlaška pješačka pukovnija u bizantskoj vojsci na početku 14.stoljeca. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilično prolazna pojava nalik na sjenu. Selili
su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim pučanstvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o “Bugaro-albano-vlasima”, pa cak i o “Srbo-albanobugaro-
vlasima”.Medu ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grcko “Mavrovlachos”, što ce reci “crni Vlah”, iz Čega je potekao i naziv “Morlak”, a to je valjda i onaj znameniti črni moro iz narodnih pjesama iz Bakra… Samo ime “Vlah” potjece od rijeci kojom su stari Slaveni nazivali narode što su govorili latinske ili romanske jezike – odatle i “Vlad”. Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeća. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvističke su naravi. Vlaški je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim – lingvisti ga zovu “makcdo-rumunjski”, a romanski koji se govori u Rumunjskoj “dako-rumunjski”. Očito je daje taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sačuvan i da su Slaveni naišli na nj kad su došli na Balkan u 6. i 7. stoljeću.
…itd. itd. lijep pozdrav Mare
29/12/2012 at 7:41 pm Permalink
jako lijepo, opet draga nadmašuje Vlada svojim poetskim izričajem (moj dojam 🙂 ) slika je odlična, ma gdje si ju samo našla 🙂
pozdrav Mare !
29/12/2012 at 7:47 pm Permalink
..ti se raspisao ko Tomislav Ladan 🙂
29/12/2012 at 7:52 pm Permalink
Sompis, prvi si me put nazvao Mare. Hvala. 🙂 Otočani oko Zadra Vlasima zovu sav žitelj u unutrašnjosti, a ovi otočane zovu Boduli. Mislila sam da su Vlasi slavensko pleme, ali si me prisilio pročitati. Jesu li ljudi koji govore retoromanski(Švicarska, sela oko Muna) potomci tih Vlaha? Ovi oko Muna imaju hrvatska prezimena na ić, ali stari ljudi govore retoromanski. Lijep pozdrav 😀
29/12/2012 at 7:55 pm Permalink
Jime, slika je san svih žena; zgodan, opasan, mračan 😀 😀
29/12/2012 at 8:31 pm Permalink
Lepi romanticni kontrasti, ljubavna mistika.
Dobra istorija Vlaha Alberto, ma opasni su oni, namazani svim bojama, zene pogotovo!!!
Lep pozdrav 🙂
29/12/2012 at 9:08 pm Permalink
Ma izgleda da nju Vlad iskreno voli a ona nikako da to skuži 🙂 Kao uvijek lijepo i romantično i u igri suprotnosti.
Lijep pozdrav!
30/12/2012 at 1:38 pm Permalink
S užitkom sam čitao.
Kao i sve što je dobro.
Veliki pozdrav, Marija! 🙂
01/01/2013 at 12:52 pm Permalink
Vlad , dosljedan Vlad… Da li to on posustaje i odustaje…
ONA, zna godi joj ali..Iliii?
Lijepa romantika.
Sretna ti nova draga Marija!
01/01/2013 at 1:42 pm Permalink
Dragice, Marko, Mirko, Marissa. Neka vam bude sretna ova godina. Hvala što posjećujete i mog Vlada 😀