Kamen je kamen – uz korov ili ruže

Hladan se budim kraj neznanih tjelesa,

Nekad se osmijehnu i ruku mi pruže

Često me prokunu munjama nebesa.

 

Bježim ko lopov što po navici, eto,

Obija srca usamljenih pragova,

 Bedra ulica njuši prljavo pseto

Na putu davno izgubljenih tragova.

 

Pregorena želja oblacima dima

Doziva kišu samilosnih očiju,

Nema te,  a opet kao nikad ima,

Vranci nemira vuku praznu kočiju.

 

Sve vodi u dolinu mrtvih slavuja

Nad posljednjim stihom crne vrane kruže,

Da jedna tvoja suza za me nabuja

Puknuo bi kamen , procvjetale ruže.