Zaboravljam smjer pa kretanje nevoljko nastavljam. I ponovo, kao već bezbroj puta prekoravam se za vjernost riječima. Ostavljao si ih kao slatkiše koji djeci povratak obećavaju. Ostavljao si ih u naletu nekih samo tebi znanih trenutaka čežnje. Sjetiš li se Penelope, strpljive i sjetne u svim razmacima preduge tišine. Sjetiš li se riječi što rijekom nadanja odaslane bjehu. Danas vjerujem da su misli tvoje daleko kao što i ti si. Predaleko  za pomisao na dolazak jutrom, sunčanim, sjajnim od rose. Jutrom koje pjev grlica pozdravlja i osmjeh na pragu mog doma dočekuje. Sve si više sjenka onih dana što mladost su moju krasili. Postao si na neobjašnjiv način lik svih muškaraca mog života. Onih što su me voljeli kratko, onih što ne prežaljeni još se u kutovima mog života skrivaju, onih što rušili su ljepotu u meni. Postao si sanjan i željen, i bolan, sve u isto vrijeme. Zaboravljam smjer, kao kompas kada sjever izgubi, a život me nosi uviru moje rijeke. Znaš da čekam te na ovom mom osamljenom otoku nade, a hoću li te dočekati voljela bih znati?

(za V)

kao baršun