I to se dogodilo. Prvi put u dvadeset godina. Dala sam pravo mome zetu. Kći mi se žalosno i u povjerenju potužila da nije oduševljen jednim komadom njezine odjeće koju je ona naručila nakon onih bjesomučnih tv-reklama na kojima vas neprekidno uvjeravaju da bez tog komada više ne možete živjeti. Uskoro se i sami zapitate zar je moguće da ste tolike godine proveli bez ponuđenog, neophodnog  artikla.

„Zamisli“, govori mi uzbuđeno,“njemu se više sviđaju oni čipkasti, finoga kroja, u raznim i lijepim bojama, oni koji ističu boju puti…“

„Izazovni, ženstveni“, prekidam je bez milosti.

Kći me gleda raširenih očiju, a ja je pitam je li i ona potpala pod ono loše glumljeno kreveljenje pred kamerama kada nam sugeriraju da nas taj fini, čipkasti, ženstveni, lijepi komad određenog dijela ženske odjeće žulja, boli, urezuje se u tijelo, naramenice mu stalno padaju, skoro da kažu kako  nas namjerno izlaže mukama.  

Ali, ako naručimo dva komada reklamiranog navedenog predmeta po cijeni jednoga, nestaju sve naše muke; nestaje boli, nema više mučenja, stiskanja, žuljanja jer on je neophodan, ne osjećate ga, nježan je, ni vruć ni hladan, u trenu vas pretvara u zanosnu ljepoticu, daje logistiku vašem tijelu. Daje mu sve ono što oni fini nježni ljepotani nisu znali.

Eto, ponekad se zaista dobro slažem sa svojim zetom.

M Juračić