Kroz velebitsku vrlet

Kameni obronci drobe se ka moru. Neprimjetno, bezvremeno. Nisu to glatke dojke koje bi napajale sladom, niti meki dlanovi koji bi milovali blagorodne dane. Ta sura vrlet mater je gladnoj buri koja zimi jezičinom liže žuke, kamene kapi koje kipe iz njenih, od tko zna kolikih ljetnih žega, podivljalih mliječnih žlijezda. Neživo kao da neživo doji i raste u nešto stvarno i silno. Sveprisutno.

U meni malešnoj tuče bilo nespretno i isprekidano kao kad se dijete ovjesi na zvon ne bi li ga pokrenulo i dozvalo nadu. Ako usud prst pomjeri, ugasit će me. Tako se čini. Žega je. Bez cvrčaka. Modrina neba i mora šuti. Oko mene kamen koji se drobi prema moru. Nečujno.

Strašno je biti sam. Ali, glej! U vrleti suhozidi. Nedovršeni, bezrazložni … Trag puta, most koji ništa ne povezuje, a onda par kućeraka u zavjetrini … Sve od istog kamena koji kroti i buru i žegu. Naga zaronim u azur tišine. Dobro je. Sve je daleko i drugačije. I ja sam čvrsta kao ta vrlet kroz koju prolazim.

Na horizontu

poput školjki rasuti

kamen-otoci

9 komentara za "Kroz velebitsku vrlet"

  1. Marija
    Marija
    19/08/2019 at 4:55 pm Permalink

    Tko je ikada bio na tom našem kršu, vratit će se tekstom u njegovu suru ljepotu!

  2. AnjaL
    19/08/2019 at 7:29 pm Permalink

    Čaroban je Velebit , moćan i nepredvidiv, a tek pogled koji se s njega pruža u daljinu… Jako ljepo Sanja!!

  3. katarinab
    katarinab
    19/08/2019 at 9:51 pm Permalink

    Sanja, izvanredna proza s kojom si savršeno opisala suru i divlju ljepotu koja je milenijima ista, a opet drugačija. Uživala sam u tekstu.
    Sviđa mi komparacija pjesničkog subjekta s prirodom koja jasno pokazuje svoju čvrstoću, odnosno snagu i različitost.
    “Dobro je. Sve je daleko i drugačije. I ja sam čvrsta kao ta vrlet kroz koju prolazim.”
    Lijep pozdrav ti leti! ☺

  4. Mihaela
    Mihaela
    20/08/2019 at 12:21 pm Permalink

    Strašno je biti sam. Ali, glej! U vrleti suhozidi. Nedovršeni, bezrazložni …
    Sada su bezrazložni. Nekad su predstavljali ono malo plodnog tla koje je čovjek krasu otimao da se prehrani. Sura i divlja planina, a tako lijepa i dušom pitoma. Lijep prozni tekst:)

  5. Lav
    Lav
    20/08/2019 at 7:13 pm Permalink

    Vdlično dočarano.Velebit sam vidio samo kroz prozor automobila. Ovaj mi ga je tekst približio!

  6. Krebs
    20/08/2019 at 8:12 pm Permalink

    Sanja, tvoju prozu citam rado.. jos o Velebitu poznatom mi jos iz didovih prica..da mi je sad slusati ga bila bih najsretnija…lp

  7. gabi
    21/08/2019 at 9:10 am Permalink

    Odličan tekst o prožimanju divljine i prkosa, o simbiozi čovjeka i prirode koju ne bi smjeli ugroziti sve većim uništavanjem.
    Veliki pozdrav Saja!☺

  8. Suzana Marić
    Suzana Marić
    21/08/2019 at 9:54 am Permalink

    Šetnjom kroz ovaj tekst upoznala sam Velebit. Odlično, Sanja! Veliki zagrljaj ti šaljem 🙂

  9. boba grljusic
    boba grljusic
    21/08/2019 at 12:38 pm Permalink

    Sjajna proza Sanja ,Užitak je bio čitati te
    pozdrav tebi

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.