Oči su prepune kamene modrine

Dvije sfinge čuvaju hram jedne duše,

Kako pred njih stati – tebe to brine

Nisu svjetovi što se iznutra ruše.

 

Šutim pitanja kada ih više nema

Tvoj pogled ko djetlić uzaludnost dubi,

Pod ravnu crtu sve ravnodušje sprema

Bilo kakve nježnosti pokušaj grubi.

 

Ne diraj tu modrinu, ne možeš u nju,

Plači na nekom neoznačenom grobu,

Upila si sunce, uzemljila munju

Treba izumrijeti u ledenom dobu.