Ljerka Varga “Najbolja prijateljica” izbor iz Diskursa

Bila je obučena u šarenilo cvijeća u te dane svibnja. Sve je cvjetalo, a ona se otvorila prozorima prema suncu, prema pjesmama grlica i češljugara, prema lastavicama koje su letjele iznad dvorišta.

Njezina unutrašnjost je njezina duša. Slike na zidovima koji su tijekom godina bili okrečeni na sve moguće načine. Ormari i kreveti čuvali su tajne onih koji su tu prije živjeli. Čuvali su ljepotu vrijednih ruku, ostavštinu kao pečat vremena iz kojeg dolaze.

Nekakva zagonetna prisnost razvila se među nama od prvog susreta. Kao da me je milovala svojim zrakom koji je bio dio njene unutrašnjosti, koji je bio dio svakog jastuka i svake plahte, dio stropa koji je zadržao mirise prošlih zima, dio otvorenih ormara. I ulazilo je sunce na njihove prepune police, obgrlilo je stol i stolice, rukom vezen stolnjak  koji je ležao na sredini stola. Kažem, nekakva prisnost, kao da je htjela reći da upravo tu pripadam, da dio sam svih prostorija koje je posjedovala, da sam ta koja će joj vratiti toplinu življenja. Toplinu koja će zimi i ljeti lebdjeti u tom prostoru sa zavjesama na čistim prozorima i vratima otvorenim prema dvorištu. Kao da me je grlila nevidljivim rukama dajući mi osjećaj sigurnosti, osjećaj da sam joj potrebna, dozvoljavajući da je diram i milujem kod svakog ulaženja. Ona i ja postale smo saveznice. Pružala mi je mir, sigurnost kao niti jedan prostor do sada. Ugodu u tišini dugih poslijepodneva, kada sam naslonjena na njezinu prošlost uživala u mirisima proljeća. Tako iz dana u dan.

Nisam niti shvatila, kada mi je postala najbolja prijateljica. Utočište mojih misli i mojih ideja, bila je ona. Na mjestu određenom za pisanje one su se rojile, razvijale i letjele, poput ptica selica, spuštajući se na papir, na tipke. Ostajale su misli tu u prostoru nastajanja na papiru bijelom, kao dio toga prostora koji me je oplemenjivao. Sve moje misli bile su njom potaknute, a budila je u meni i sjećanje na prošli  život. Onaj isti koji sam ostavila u prošlosti, zarobljenog u danima mladosti.

Bio je brijeg iznad grada, a njezino se bijelo pročelje probijalo između zelenila koje ju je grlilo mirom, pa se činilo kao da mi maše kada sam joj prilazila vraćajući se u njezino okrilje. Ti susreti povratka bili su nešto posebno. Čuvala je ona u sobi gdje sam boravila moje tajne, odraze moga uplakanog lica u velikom ogledalu, kad bila sam tužna. Čuvala je moje uspomene, moje slike, moje radosti i moju tugu. Dočekivala me je uvijek jednako mirna, vjerna i pouzdana.
Onda jednog dana više nisam otišla tamo gdje me je ona čekala, a ja sam znala da je ona tamo. Znala sam da me čeka i znala sam da nije znala više ništa o meni. No moji su putovi imali druge životne pravce. Samo jednom još sam je posjetila s mojim djevojčicama, koje i danas spominju veliki voćnjak i nju na dvorištu kojim su gospodarili veliki orah i trešnja. Nikad se više nismo srele. Prilikom tog zadnjeg susreta učinila mi se nekako sitna, mala, zgurena, nekako oronula. Tužna. Kao da je znala da se više nećemo vidjeti. Da, danas kad mislim o tome, sigurna sam da je znala.

Ponijela sam tu sliku zadnjeg susreta sa sobom u život. Poslije su mi pričali da više ne postoji. Nije više bilo ni dvorišta, ni oraha, niti trešnje. Zamijenila ju je moderna, nova, koju nikako nisam mogla zamisliti tamo na njenom mjestu. Ali mislima je često pokušavam oživjeti. U mom sjećanju ona još uvijek živi, onako topla, ljubazna kakva je bila, pružajući mi mir i mir mislima mojim, koje ponekad sakrijem u najdraži prostor koji mi je pružala. Znam, kada opet za nekih sjetnih dana prekopam po sjećanju, da će mi vratiti ono što sam joj povjerila da mi čuva.

Sada, ponovno u okrilju stvarnosti, rukama podbočih glavu. Zima je.  Nebo sivo, dani sivi. No jedan unutarnji osjećaj grije mi dušu. Osjećaj da mi ova druga u životu, mala i topla, puna ljubavi, pruža sigurnost boravka u njoj. Mi se jednostavno volimo. Ja i kuća, kuća i dvorište, dvorište i cvjetnjak. Zimi i u jesen, ljeti i u proljeće. Mi dišemo zajedno, radujemo se i strahujemo. Kao prijatelji koji se uzajamno pomažu, tako je ona ovdje za mene, tako sam ja ovdje za nju. Tko bi rekao? Imati kuću za prijateljicu, radovati joj se kod svakog povratka i obećati joj da ću se vratiti poslije svakog odlaska, da ćemo zajedno urediti njezinu unutrašnjost, popraviti njen vanjski izgled, zajedno dočekati još jedno proljeće. Zajedno ćemo se radovati svakoj procvaloj ruži, svakoj perunici, plavim potočnicama i prvim ljubičicama u travi. Višnji kad procvate. Mi znamo da se volimo.

Tako će biti dok trajemo.

 

 

4 komentara za "Ljerka Varga “Najbolja prijateljica” izbor iz Diskursa"

  1. Marija
    Marija
    26/06/2020 at 9:46 am Permalink

    Sljedeći broj Diskursa posvećujemo pjesniku A.B. Šimiću. Pišite za Diskurs.

  2. Mihaela
    Mihaela
    26/06/2020 at 6:30 pm Permalink

    Imati kuću za prijateljicu. Lijep je to vid osame koja ne znači osamljenost:)

  3. gabi
    26/06/2020 at 7:09 pm Permalink

    Svijet je pun ljepote ali uvijek je najljepše vratiti se mjestu koje se zove dom.
    Lijepa i topla priča. Lp.☺

  4. boba grljusic
    boba grljusic
    28/06/2020 at 9:43 am Permalink

    čista emocija plijeni – užitak mi je bilo čitati i osjećati
    pozdrav

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.