Vinuo se dugačak zvuk violine
i spojile su nam se oči snatreći
nježna ljubav krenula je iz njih teći
u brončanoj večeri gorke tišine.

A samo smo negdje pripadati htjeli
povijest se ponavlja u vječitom krugu
donoseći sa sobom svu silnu tugu
uzalud, mi postojati nismo smjeli.

Nizale se kuće, dvorišta, vrtovi
i privlačili nas toplinom zaklona;
to više nisu bili naši domovi.

Kao ptice iz tame riječi smo slali
svu ljubav pomela je snažna ciklona;
žive tek obećanja koja smo dali.