Ove oči plaču za sudbine druge

 uronjene u ovozemaljsko blato

duša u tim moćnim rijekama tuge

umorna  ispire  nebom dano zlato.

 

Ove ruke grle sve drvene grane

samotne bršljane i nesretnu draču

moja krv uvire u njihove rane

i desi se čudo pa osmjesi plaču.

 

Ove usne bude okamenjena lica

 često uz fosilnu, ali toplu frazu

jer ne pomažu kapi iz srebrnih žlica

što ih srču srca ogrezla u mrazu.

 

Ove oči plaču nekad i za me

pa mi vjetar nudi zagrljaje noćne

tad se ispiru riječi iz tuge same

ko nebesko zlato iz rijeke moćne.