Lutanja stihom Maje Šiprak Brletić

 

između ljubavi i mržnje

rata i mira

prijatelja i kumova

rodbine

braće i sestara

u konačnici

čovjek je uvijek sam

Ovo su riječi kojima nas Maja Šiprak Brletić pušta u svoj svijet. Zrele su to riječi izrasle na iskustvu toplog, zanesenog  srca  koje osjeća, ljubi, tuguje i otvorenog uma  koji spoznaje, kojemu istina nije strana iako ne reagira bučno jer zna  da  u konačnici čovjek je uvijek sam.

Duboko svjesna da se ništa u međuljudskim odnosima ne može promijeniti, da je jedno lice ljubavi i bol i tuga, a drugo lice čežnja, autorica je prigrlila tu ljubav i nosi je u sebi zavodljivu, iskrenu, stvarnu i sugestivnu.

/Ljubiš moj lik u svojoj duši/

pitam se

tko sam ja

da se bunim protiv vremena

u kojem su

radost i tuga isto lišće

koje nas u trajanju vremena

ošine i pomiluje  po koži

ako sanjamo

a ne živimo život

Ljubav je konstanta njezinog bića. I dok se po osnovnoj, nepromjenjivoj logici života sve što postoji polako u prolaznosti urušava, pjesnikinja,  spontano,  proustovski misaono, pokušava stihom i slikom zalediti vrijeme, sačuvati život od propadanja.

/Koje su boje tvoji dodiri/

lutam tako često

s fotoaparatom u ruci

fotografiram oblake

poneki kamen

cvijet

cestu

drvo ili list

čuvam ih od promjena

zaledim  u vremenu

poziraju mi nijemi

samo meni prepoznatljivog osmijeha

Ljubav je podatna i prilagodljiva. Diše se riječima, gleda se čežnjom, upija zvukom. Može se doživjeti imitacijom života kada postane impuls i nadahnuće pjesnika, autentična preslika stvarnosti. No, takva ljubav uvijek žudi za fizičkim kontaktom, a kada on izostane, autorica poželi doznati  kakve su boje njezini dodiri.

I pojave se nijanse toplog, otvorenog, senzibilnog srca, nijanse zrele, bogate palete kojom pjesnikinja slika svijet svoje intime.

Iako je muškarac ishodište i uvir njezinih ljubavnih stihova, simbol smisla i portret ljubavi, ona jednakom snagom svog poetskog bića doživljava pejzaž, ne kao dekoraciju svog doživljaja, nego kao dio vlastite naravi. Pejzaž govori njezine osjećaje.

/Jesenski vjetar/

zaplete se u krošnje

puhne po vrhovima drveća

nerazgovjetno šumori

lepršav

neprekidan

nagovještava

tugu neba

sporu upornu kišu

koja će

šumnim pljuskom

prekriti  mahovinu

na tlo spustiti

lišće

kao krupne suze

tužnog drveća

Pogrešno bi bilo tvrditi da se Maja Šiprak Brletić svojom poezijom otkriva samo kao blago, senzitivno i pitomo biće. Ponekad na površinu izbije i onaj dio njezine prirode koji kritičkim okom promatra i reagira na mane i niskost čovjeka.

U tim trenutcima ona zna udariti. I udara žestoko, ali nikada ne prelazi granicu dobrog ukusa.

 /Lice i naličje/

ne znam se klanjati

zemaljskim ikonama

i samozvanim bossovima

nisam dugme na kućanskom aparatu

 da programirano

radim ono

što se od mene očekuje

Maja Šiprak Brletić izražava se slobodnim stihom i ne poštuje interpunkciju. No, nije taj način pisanja pobuna protiv pravopisnih stega. Njezin je stih komunikacijski prohodan, lako se usvaja, osjeti već u trenutku čitanja, pjesničke slike su lijepe u svojoj jednostavnosti i spontano se upijaju, bogate su bojama i dodiruju dušu.

Užitak je bio čitati ovu poeziju i doznati koje su boje dodiri ljubavi.

 Marija Juračić, prof.