Majstore,
sjećam se nestalog vremena
jedne mladosti,
mraka koji htjede ukrasti
sutrašnji dan
jedne stvarnosti
bez hrabrosti.

Majstore,
sjećam se tvojih riječi
koje u šutnji još dotiču
prošlost koja zaplače
i potrošenih suza,
i riječi koje iznutra viču
(da može od vriska procvjetati šuma)
– al’ da nikog ne uznemiruju,
nikud ni ne odmiču.

.

Majstore,
sjećam se mladosti
koja si je dala obećanje
(„Ja ću potražiti sebe”)
u tom razdijeljenom svijetu
izgubljenom mnogo, mnogo prije,
davno prije mene i tebe.

.

Majstore,
sjećam se tog plača
dok razara lice
nasmiješena klauna
koji igra se skrivača.