Ne dodirujte me svojim spolovilima

i ne čitajte futurističke manifeste.

Uriniram međuprostorima jutra

u kojima Zeus svojim penisom

uspostavlja kaos.

Kaleidoskopom tražim groblja gorostasa.

[Slavoluk pobjede migrirao je na nebo –

tamo umro je neznani junak.]

Ne svršavajte u moj um.

Moji unutarnji organi

nisu se domogli Noine arke.

Preporađam se partenogenezom

i nikad ne odričem misao o Bogu.

Ne lomite zvijezde mojom kralježnicom.

Pišem ep o vasionskoj smrti

i za vas čuvam najmrazniju ložnicu

u kojoj hipotalamusi jedu

obudovjele krizanteme.

“Ne bojte se!”,

jednom rekao je Sveti Putnik

i za sobom ostavio Žalo vjerovanja.

Krvi nam se dodirnu

u embrionskoj smrti

i tada postajem kći Kalopera,

ribara oštričke gladi

i malpaških mreža,

dok on putuje pod mojom vjeđom

k srebrnom oku pasije.

Ne općite s mojim mesom.

Vaši zakoni zemlje

holokaust su cvijeća

iz kojega vrijeme nikad ne krvari.

Kazamati,

kazamati i gulazi

moj jedini su dom,

rasporeni grobovi vaših manifesta

i vaših navještenja

u kojima nikada niste predskazali mene,

prvu do boli

i posljednju od tamjana.

Ja nikad ne odričem misao o Bogu

koji me ozlaćenu traži

pod bedemom mrtvoga sunca.