Sjećam se,…,

kad sam mogao ulicama teći,

kad je sve što sam trebao učiniti,

bilo tintu na papir dodirnuti,

i svijet je rođen, svijet neki novi.

.

Sjećam se,

kad se moje misli nisu otimale,

da budu igdje shvaćene.

Kad je tinta bila

moja životna snaga,

a pero moje tijelo…

Tako davno,

bilo je sada…

.

Jesu li doista prošle godine,

ne tjedni, niti dani,

otkako je taj dio mene umro?

Ooh, nedostaje mi moje obično…

.

Sjećam se,

kad je glazba

bila strašna i slatka…

A ne samo buka

u pozadini mog uma.

I kad su knjige i umjetnost

bile bijeg u nečiju prošlost…

Prije sam disao,

a ne se gušio…

.

Sjećam se,

kad je moje tijelo

stvarati umjetnost moglo,

s nekoliko okretaja

usred plesnog podija.

I kad su moja usta

najslađu melodiju stvarala…

Prije nego,

što sam ih otrovao,

svoje tijelo

i svoj um ubio.

Prije nego što sam stavio

oštricu na zglob…

.

Sjećam se kad sam ja,

bio samo ja,

a ne ovaj, glas jeziv…

Sjećam se,

kad sam bio živ…