Ništa se ne slaže,

ali dišem uredno…

Želim zgužvati vrata,

kroz koja prolazi moj dah.

I samotni prozor mojih referata.

I spaliti ih oboje u prah.

Postojim u tamnoj kutiji.

To je deset sa deset sa deset,

a pukotine ne propuštaju ništa,

iz unutra u vanjski svijet.

Samo su tu da me podsjete,

da se ništa uredno ne slaže.

Rekonstruiram vrata neizbježnosti,

ali hodnik me zasljepljuje,

unatrag me vraćaju uspomene

i vrata bivaju opet u nepravilnosti…

Volio bih da me zatamne

obzirne sjene…

Sve moje su knjige

ležale neotvorene.

Ne mogu se suočiti

i svojim herojima mračiti,

kao nemarni slikari šegrti.

Lijevo, grubo bijelo strnište,

zid je moje tamne kutije.

Ne mari dovoljno za čudovište,

a i slažem se sa svim zidovima.

Ja sam stalnica sljedovima…

Promatram debele vrapce vani.

Oko nekog otpada će se potući,

a ne mogu čak ni stati

na mojoj prozorskoj dasci.

Jedan padne, iskobelja se natrag,

više se bore za jedan šiprag,

već kontejnera punih,

ispod njih…

Postoji sedam mojih obaveza,

osamnaest dnevnih sastanaka

i pedeset četiri opomena,

zahtijevajući popustljivost moju.

Ni oni se uredno ne slažu…

Jednom sam vidio vjevericu,

zubima je visjela na  dalekovodu…

I promatrah je tako, pougljenu…

Zamišljajući  debele jebene glodavce

kako vani se otimaju za orahe,

a ovaj poželio dohvatiti zvijezdu.

Pa ostao paraliziran vrišteći

s deset tisuća volti,

izgaranjem tjelesnih ugljikovodika

poput prljavog benzina.

Moje oko prati tragove

oko 188 kvadratnih cm strništa…

Ispred mene, zrnca šapću umirujuće,

jamstva sigurnosti,

izolacije,  trajnosti…

Ali sve je to trik jeftin,

ja sam više onaj prljavi benzin…

Ponekad se obogatim

kad smrad težak visi.

I smiju mi se čak izgarajući…

Hodnik zavija uz tresak vrata.

Fantomski koraci,

koji dijele moje stanište,

ponovno napadaju strnište.

Ustuknem li od buke,

kao da će koraci zid srušiti

i svijetu pokazati,

moj um,  šćućuren u kutiji…

Trasiraju moja strništa

i trajnost izolacija

u sigurnosti…

Ja sam neugledna neopisiva kvrga,

ostavljen od neopreznih šegrta

svima poznatog slikara…

Moje krute domaće plahte

hvataju me i pritišću

na strničaste zidove.

Uz čelo moje,

hladno i glatko djeluju.

Ja nisam napuknut,

ja sam ono puknuto,

ništa se ne slaže,

al’ još dišem uredno…