Zaštićeni tminom noći bez mjesečine, neometano su se domogli prvih kuća predgrađa. Živaca napetih do pucanja, promicali su sablasnim labirintom ulica napuštenoga grada. Nastojali su biti što tiši, svjesni da ih u svakom trenutku – iza svakog ugla – može čekati smrtonosna klopka. Juraj je iznenada ukopao vozilo. Budući da nisu imali upaljene farove, i bez Grgura, nije zamijetio prepreku koja je, poput glomaznog debla, priječila prolaz cestom. Pouzdavajući se u svoj niktalopski vid, propustio je redovito kontrolirati zaslon kamere za noćno snimanje. A ona ga je, svojim crvenilom, pravovremeno upozorila da je taj balvan, tamo na cesti… živ. Štoviše, pogled na ekran je signalizirao živahnu aktivnost i uz obje strane vozila. Kad je Krunoslav ujurio u cockpit, Juraj je upravo energično izgovarao u mikrofon: “

Blokirani smo sprijeda i po bokovima… Da, gospodine, i ja tako mislim.” Ubacio je vozilo u `rikverc` i polako krenuo. Bilo je prekasno. Nakon samo nekoliko prijeđenih metara transporter se zaljuljao i stao. Amortizirani udar branika podsjećao je na odbijanje kugle od biljarske `mantinele`. “Giganski klonovi udava”, progrgljao je Krunoslav. “Sad je jasno zašto vojska nije rasporedila straže po gradu.” Vrata iza cockpita su se širom rastvorila. Prostor za dekontaminaciju ispunio se mnogobrojnim očima znatiželjnika. “Umirit ćemo se i čekati”, iz zvučnika je odjeknula Admiralova naredba. Neka lansirna rampa bude spremna. Nemojte ispaljivati projektile dok nas izravno ne napadnu.” “Razumijem, gospodine”, odgovorio je Juraj. Nalazili su se u pat-poziciji. Nisu bili izloženi direktnom udaru, ali nisu mogli ni umaknuti. Ukoliko bi se i uspjeli obraniti od eventualnog napada klonova, navukli bi na sebe armiju insektoida. Što je od toga, uopće, bilo gore? Tad Morina mirno zapita poručnika: “Imate li, možda, baklju… običnu drvenu baklju?” “Nemam”, začuđeno je odgovorio Juraj, “… ali mogao bih nešto izimprovizirati.” Poslužila je noga od stolca umotana u krpu za poliranje cijevi topa, umočena u strojno ulje. Timariteljica zmija je oprezno izašla u noć. “Kamo ćeš, dijete… zaboga!?” povikao je Admiral, koji je upravo provirio iz utrobe vozila. “Pustite je, neka ide”, zaustavljao ga je Krunoslav. “Ako su ti klonovi zadržali i zrnce svog iskonskog bića, ona će ih ukrotiti.” U međuvremenu, Morina je ušla u obližnji, djelomice natkriveni trijem. Kako bi privukla pozornost klonova, upalila je baklju. Tijelom je zaklonila plamen, da ne bi odala svoju nazočnost vojnicima u okolici grada. Sjela je u položaj “lotosovog cvijeta” i zabola baklju u pukotinu između podnih ploča. Jednoličnim grlenim mrmorom mehanički je ponavljala sugestivne govorne obrasce. Privučeni toplinom i niskom frekvencijom, klonovi su – palucajući rascijepljenim jezicima – visoko uzdignuli svoje divovske glave. Približavali su svećenici Zmijskog hrama oklopljene vratove i prijetili joj odozgo, zaglušno sikćući. Ona ih je blago otklanjala rukama. Zatim se počela izdizati iz “lotosovog cvijeta”. Ujednačeno izvijajući vitko tijelo, krenula je prema najbližoj poprečnoj ulici. Isprve neodlučno, a zatim u sve većem broju, zmije su je poslušno slijedile. U vozilu je vladala potpuna tišina. Svi su bez daha pratili razvoj događaja. Sudeći po Damirovoj spuštenoj vilici, njega se Morinin ples dojmio čak i više nego zmijske klonove. “Sad… kreni”, prošapće Admiral. Transporter se pokrenuo, zaobilazeći prepreke na svom neizvjesnom putu. Prepreke koji su ga, u bijesu radi ometanja, ispraćale usputnim udarcima po jednim colom čelika oklopljenoj oplati. Strpljivo i polako izvlačili su se iz smrtonosnog obruča.  “Pričekat ćemo je na izlazu iz grada”, predložio je Krunoslav. Uskoro zatim iz tame je izronila Morina. Bila je blijeda i nasmrt iscrpljena. Srušila bi se odmah, već na pragu, da je nisu prihvatile snažne Jurjeve ruke. Trenutak zatim ležala je, nježno položena, na priručnom ležaju. U bunilu polusvijesti, automatski je izgovarala samo njoj i zmijama razumljive riječi. “Hvala ti, dušo”, tepala je Koviljka, grijući joj dlanovima obraze. “Ludo me zanima, kako će naši dvodihajući skočimiševi apsolvirati ovaj dio igre!” nekontrolirano je bubnuo Damir. Svi su ga prijekorno pogledali. Usamljeni je vojni transporter tražio svoj put, pipajući kroz tminu kozje staze strmog kanjona.

Dvadeseto poglavlje

“Stipe… jako se brinem za Marija!” oglasila se Ema. “Jučer nije došao po djecu, niti se javio”, zdvojno je nastavila. “Jemaš pravo… to se još nije desilo, bez obzira na… sve”, iznervirano je odvratio mladi div. “Bez obzira na sve!? Mariofil je otac moje djece i uvijek će zauzimati važno mjesto u mojem… u našem životu!” odbrusila je Ema, prkosno napučivši punu donju usnu. Stipe je već znao, što slijedi. Najgora od svega je bila spoznaja kako više ni na što ne može utjecati. “Idem odmah vidjeti, što se s njim zbiva! Pomoći ćeš mojim roditeljima oko djece dok se ne vratim”, obavijestila ga je. Gostujući krilni napadač “Vukova” nije imao ništa za primijetiti. Samo je svojom, poput pneumatskog čekića teškom šakom nekoliko puta pomilovao masivni dovratak sobnih vrata izrađen, srećom, od pune bukovine.

…

U stanu je vladao neuobicajen red. Školjka toaleta nije bila ispovraćana, a i ulaz u kuhinju – lišen uobičajene gomile ispražnjenih konzervi piva – izgledao je sasvim pristojno. Širom je otvorila prozore, kako bi mogla udahnuti i nešto drugo osim alkoholnih isparenja. Iznijela je na balkon još vlažnu, ustajalu posteljinu i pobacala u vreću za smeće cjelokupan sadržaj hladnjaka izuzev, naravno, brojnih nenačetih limenki piva. Zatim se upustila u pretragu gomile papira, razbacanih po namještaju i podu prostranog stana – stana u kojem je nekad obitavala četveročlana obitelj. Negdje duboko ju je zaboljelo. “Sam si kriv”, prkosno je izgovorila. U hrpi besplatnih časopisa robnih kuća, kao i računa kojima je rok plaćanja već davno istekao, svojim se šarenilom izdvajao velik reklamni plakat turističkih aranžmana za boravak u hotelima Raguse. Obnažena djevojka enormnih oblina nudila je potencijalnim kupcima sve: boravak u luksuznom hotelu, egzotične masaže, užitke u kasinu, teretani i sauni. Nije bilo popusta za obiteljske posjete. Jasno se vidjelo, tko je ovdje ciljana skupina mušterija. Zadovoljni prezreli muškarci, okruženi atraktivnim premladim ženama, slavili su enormne dobitke na ruletu. Sve je prštalo širokim osmijesima, šampanjcem i novčanicama. Na plakatu su, kemijskom olovkom, bili zaokruženi pojedini podaci – termini, cijene i vrste aranžmana. “Tu smo, majstore!” uzviknula je, ne želeći sama sebi priznati žestok napad ljubomore. “Odvukli smo dupe u bordel i zaboravili da imamo djecu!” Ljutita kao ris, okrenula je navedeni telefonski broj. Preljubaznu službenicu s druge strane žice hladno je priupitala: “Je li na vašem popisu gostiju gospodin Mariofil Labudović?” “Poštovana gospođo, to su zaštićeni podaci. Znate, poslovna tajna ustanove”, beskrvno je službenica mljela svoj naizust naučen izgovor , upućivan svako malo ljubomornim suprugama anonimnih mušterija rajskog azila zvanog Ragusa. “Doći ću ti ja tamo pa ćeš vidjeti tko nije zaštićen”, opako je proškrgutala sad već pobješnjela Ema. “Kako ste ono rekli… Labudović… Mariofil?” sricala je službenica, očigledno citajući podatke s nekakvog popisa. “Eto, vidiš da možeš”, mirnije odvrati Ema. “Ovlaštena sam obavijestiti vas da se nitko iz te skupine nije čekirao na recepciji hotela”, promijenjenim glasom je izustila službenica. “Kako nisu… što im se dogodilo?” zabrinuto je upitala Ema. “To su zaštićeni podaci”, vratio se beskrvan glas s početka razgovora. “Da, znam… poslovna tajna ustanove. Ipak, hvala.” Zaklopila je slušalicu. Dugo je nepokretno sjedila, a onda je ustala i krenula… ravno u policijsku postaju.

“Mi u potpunosti dijelimo vašu zabrinutost, gospođo Labudović”, blagoglagoljao je sa suprotne strane stola ćelav državni službenik ušiljena nosa. Bilo joj je već dosta cjelodnevnog vrludanja od jedne do druge Vladine ustanove. “Gospođo Labudović!?” Prvo se začudila, a onda je shvatila da još uvijek formalno nosi to prezime, kao i ovaj skupocjeni vjenčani prsten s briljantom, na prstenjaku lijeve ruke. “Ovo što vam sad govorim podaci su od najstrože državne tajnosti i stoga računam na vašu potpunu diskreciju”, nastavio je glavni tajnik. “Obavijesti s terena nesumnjivo govore da se vaš suprug – da li dragovoljno ili ne, to još nije sasvim jasno – pridružio skupini opasnih zavjerenika, nedavno izopćenih iz našeg polisa.” Uvećana slika na zaslonu bila je prilično nejasna, očigledno snimljena iz velike udaljenosti. Ipak, nije bilo nikakve sumnje. Jedan, iz skupine ljudi koji su stajali pored terenskog vozila, u pejzažu neobično nalik vanjskom svijetu, nije bio nitko drugi do… njezin Mario. “Gotovo smo sigurni da su se uputili prema Jaderi. “Kako, zaboga… zar po vanjskom… !?” vrisnula je. On je žmignuo, kao da je izgovorila zabranjenu riječ, a onda umirujuće nastavio: “Ukoliko ga u Jaderi izvučete iz ruku tih terorista i vratite ga kući, spremni smo pretvarati se da se ništa nije dogodilo, Znate… s obzirom na ugled vaše obitelji i… sve to.”

Dvadeset prvo poglavlje

Vozili su prema jugoistoku, zdesna zaštićeni nepreglednim zrcalom Jadrana. Naprezali su oči, pokušavajući između dvaju plavetnila uočiti jedva vidljivu liniju horizonta. Odlučivši na trenutak predahnuti i protegnuti ukočene udove, skrenuli su prema unutrašnjosti. Pronašli su sjenovitu ledinicu, na rubu livade obrasle visokom travom. U daljini se odmaralo krdo ovaca, lezeći u hladovini rijetko posijanog šumarka. Prizor je bio pastoralan. Odisao je skladom mirnog života u idili pitome prirode. “Pogledajte tamo”, upozorio je Damir, upirući prstom prema rubu šumarka. Ugledali su čopor životinja nalik vukovima gdje – vukući trbuhe po tlu – prilaze ovcama, zatvarajući oko njih neprobojan obruč. “Hoćemo li pomoći jadnim ovčicama?!” panično je prošaputala Morina. “Nećemo”, odgovorio je Admiral. “Ovdje ništa nije onakvo kakvim se čini.” Odmah zatim starčeve riječi su se obistinile na najdoslovniji mogući način. U trenutku kad su “vukovi” skočili na plijen – sigurni u to da im obilan ručak više ne može izmaknuti – “ovce” su raširile svoje gubice iz kojih su se, poput ralja morskih pasa, razvukle “harmonike” s nekoliko nizova oštrih trokutastih zubi. Borba je bila okrutno kratka i neravnopravna. “Ovčice” su opet izgledale pitomo i nezaštićeno, samo što sa suhih vlati trave više nisu lizale morsku sol, nego krv zaklanih napadača. “Zašto u ovom svijetu baš sve mora biti toliko odvratno!?” neutješno je zaplakala Morina. Razočarani, vratili su se u transporter i nastavili beskrajnu vožnju.

…

Ranom zorom sljedećeg dana  u daljini su ugledali blijedu, poput pivskog kvasca napuhnutu, gljivu mjehura. Bila je dopola uronjena u “Vranu”. Svojom enormnom masom zahvaćala je polovinu jezera. Jedva uočljiv trak žile ulazio je u polis gore-slijeva, u vidu niti smeđeg konca. Mjehur se brzo povećavao pred njihovim zgranutim očima. “Isuse, Kruno… zar mi u tome živimo!? užasnula se Koviljka. “Nikad si nisam osvijestila, kako to izvana uistinu izgleda.” Kotačima su gazili po, blatom preplavljenom, obalnom području jezera. Izašli su iz vozila. Zapuhnuo ih je vreo zadah truleži baruštine. Oko njih je zaglušno zujalo i kreketalo. Insekti čudesnog raspona dimenzija prolijetali su u rojevima. Ptice veličine bumbara lebdjele su u mjestu, dok su im nevidljiva krila titrala poput pokrenutih avionskih elisa. Blag zapuh povjetarca ispunio im je nosnice mirisom paljevine. Negdje daleko, na istoku, žestoko je gorjelo. Bezoblični baloni rubne mase mjehura izvirivali su iz vode, podsjećajuci na glomazne napuhnute madrace. Stjecao se pogrešan dojam da nisu povezani sa centralnom masom iz sebe. “Ilegalni kupači sigurno se nalaze na suprotnoj strani jezera”, nagađao je Mariofil. “Vjerojatnije… uzduž morske obale, na pakoštanskim plažama”, precizirao je Admiral, crtajući prstom po zemljovidu. “Da, iskreno sumnjam da se kupaju u ovakvom smradu”, složila se Koviljka. “Ovdje se naši putevi razdvajaju”, obavijestio ih je starac. “Dalje ćete morati sami.” Juraj je iz pozadine transportera izvezao malenog terenca. “Trebat će vam”, obješenjački se nasmiješio Admiral. “Kao i ovo”. Iz dzepa je izvadio oveći svežanj novčanica i pružio ga Krunoslavu. Ovaj je neodlučno zastao, a onda prihvatio. “Najljepša hvala. Vratit ćemo vam kad… ako budemo mogli.” “Naravno, djeco… budite oprezni! Čuvajte se. Zbogom.” Okrenuo se pa, s Jurjem koji je vojnički pozdravio, sporim staračkim korakom krenuo prema transporteru.

…

Tek što im je maleni terenac slijedeći okuku jezera izmaknuo iz vidokruga, za njim su – vrebajući prikriveni međju stijenama istočne obale – pojurila tri divovska pauka. “Poručniče, haj`mo se malo zabaviti”, gorko se nasmiješio Admiral. Dok je Juraj, u modusu amfibijske vožnje, usmjeravao transporter izravno prema mjehuru, starac se popeo na komandnu kupolu. Široko je mahao svojim kratkim ručicama. “Hej, dečki… pogledajte kako sam ukusan i nezaštićen!” Pauci su na trenutak zastali – odvagujući, koji će plijen izabrati – zatim su pojurili za amfibijom. Njihove poput telefonskih stupova dugačke noge bez problema su smanjivale razmak, brzo se približavajući žrtvi. Doplovivši do dva plićakom razdvojena napuhnuta bijela “rta” u neposrednoj blizini mjehura, Juraj je neočekivano skrenuo amfibiju prema uskom prolazu između njih. Paukovi su nagonski pojurili za žrtvom. Istog trena, kao kad muha dodirne paukovu mrežu, želatinozne podvodne površine membrana laznih rtova počele su titrati enormnom učestalošću. Iz prividnog dna jezera izronili su protoplazmatski izdanci i zgrabili paukove za noge. Divovski insekti su se još nekoliko časaka grčevito otimali, da bi se zatim smirili, duboko utopljeni u sirupastu masu poluprozirne opne mjehura. Onako nepokretni, zgrčenih nogu, izdaleka su se činili poput pradavnih insekata zarobljenih u prozirnom tirkiznom jantaru. “Hiiiiii-hiii-hii!” Još dugo je smrdljivim isparenjima ispunjenim zrakom nad površinom ukletog jezera resko odjekivao kozji smijeh šašavog starca.