Samo sam čovjek,
samo sam dijete,
samo nejače
u njenom naručju
dok ona drhti.
I zajedno drhtimo
od bola,
od nepravde,
od neizvjesnosti,
moja mati i ja.
I pjevamo novom jutru
i svakom uzdahu što pozdravlja život
i otkucaju srca što razbija strah
i svakom glasu glasnijem od tišine.
I možda je proljeće
i možda je zima
i ne znamo što slijedi
ali tu smo sada,
u zagrljaju,
moja mati i ja
i nada
prikovana u osmijeh
za sutra.
25/03/2020 at 5:42 am Permalink
Lijepo, Gabi! Lp!
25/03/2020 at 6:35 am Permalink
Izuzetno!
Još jedna kojoj ću se vraćati…ako dozvoli ova sveprisutna neizvjesnost da uživam u odličnoj poeziji.
25/03/2020 at 7:59 am Permalink
Hvala Anja, pozdrav i svako dobro!☺
Mirko, dijelim isto mišljenje. Ipak, ako ne možemo biti gospodari vremena, možda će bar naši tragovi u tom vremenu imati nekog smisla.
Veliki pozdrav i svako dobro!☺
25/03/2020 at 11:29 am Permalink
Svi smo pomalo tjeskobni. Jer neprijatelj nema lice. Pjesma je vrlo dirljiva, ali se nazire optimizam. Nije to luda nada koja će umrijeti, nego vjera u život, u ozdravljenje čovjeka i planete. Vjerujem da će znanost još jednom odnijeti pobjedu!:)
25/03/2020 at 12:20 pm Permalink
Potpisujem Marijin komentar. Nadajmo se da će sve uskoro završiti. Topli pozdrav:)
25/03/2020 at 2:12 pm Permalink
Drage moje, hvala vam! Riječi vam se pozlatile!☺
26/03/2020 at 3:01 pm Permalink
Ostavila sam prva komentar , ali se izgubio , sigurno moja greska , Gabi !!
Divna poezija ! Cestitam !! LP
26/03/2020 at 6:02 pm Permalink
Hvala Krebs! Pozdrav šaljem!☺