Jutro me ponovo strahom budi. Kao da se i sama boji kuća zaškripi, zadrhti i zvuk potmuli iz podzemlja se javi. Razmišljam o krhkosti svega što život čini. Negdje u utrobi ove male plave kugle što prostranstvom svemira lebdi palucaju užareni jezici zarobljeni od postanka. Udaraju o stjenke svoje ograde tražeći i najmanju pukotinu kroz koju bi se mogli provući prema suncu prema nebu. Razmiču lomne komade i ljuljaju svoju magmu u nutrini krhke ovojnice što dijeli ovaj svijet za koji kažemo da je naš i strah koji iz nutrine njene izvire sve češće, sve žešće. Do kada ćeš tako snago koja pokoriti se ne može? Govore mi neki, kao za hrabrost, da tamo drugdje i teže je i opasnije, a ipak ljudi mirno žive svoje živote. Ne znam, ne živim tamo, ne znam kako mogu i mi pokušavamo živjeti mirno iako više ne znam što je mirno. Razmišljam o tome kako je tamo na jugu more plavo i suncu zahvalni uranjaju u plavetnilo spajajući se s morem, kao jedno, kao isto. I neka me žalost stisne. Jer bude me već mnoga jutra iščekujući i osluškujući pa iako se ništa ne dogodi strah kao da se ruga jer ne prestaju čekanja hoće li svaki čas opet kuća zadrhtati. Eto jutros prvi put osjetih kako je nestala ili se samo prikrila potreba za riječima koje su pjevale životu sretno.  Molim za mir!