MoždaJeZagorje

 

Zgužvano vrijeme je ostalo
u razderanoj rukavici.
Društvena svjetla što se ljeskaju
na vlažnoj magli grizodušja savjesti
napajaju se tek dolaskom jeseni.
 
Sindrom zavodljivosti skrio se
pod jarmom malenih ljudi
što govore u slogovima.
Putovati uvijek je bilo lako
ako smo znali tko nas dočekuje,
ispraća nad kricima Sudbine.
 
Vojnici Svemirske prašume
ako se ikada ponovo i vrate
željet ću uvijek isto.
 
Tek kap rijeke, ono slatko sa njenih usana,
više maštanja, ponekad rupe u vratima
koje vode u drugu dimenziju Stvarnosti.
 
Sada pođi sa mnom
u susret Divovima
što piju u kleti u Zagorju,
tamo još ima smjelih duša.

11 komentara za "MoždaJeZagorje"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.