02 svibnja 2022
Autor: Marija
Kategorija: Ljubavna
Tvoja je ruka
moju ruku takla
hodamo polako
stazama od stakla.
.
U krošnjama vjetar
nepomičan šuti
debelim su snijegom
zameteni puti.
.
U snu te tražim
ti me vidiš budnom
u svijetu tihom
nepokretnom, čudnom.
.
Ovdje nema brana
ni granica čvrstih
tu nema živih
a nema ni mrtvih.
.
Moje srce drhti
kao malo janje
smiješiš mi se sjetno:
„San je postojanje.“
.
Tvoja je ruka
moju ruku takla
pucaju polako
te staze od stakla.
.
Tekst i foto: Marija Juračić, 2.05. 2022.
- Maj,
02/05/2022 at 5:42 pm Permalink
“San je postojanje”. Prelijepa pjesma, Mare. Užitak za čitanje. Poezija.
Veliki pozdrav, Aljoša .
02/05/2022 at 6:21 pm Permalink
Pozdrav, Aljoša:)
02/05/2022 at 7:07 pm Permalink
Predivna pjesma. Sve više je takvih staza, i sve više moramo paziti na koju ćemo stati. Lijep pozdrav Marija.
02/05/2022 at 7:44 pm Permalink
Vrlo lijepi i nježni stihovi. Pažljivo sam prošetala “Na stazama od stakla” i rado bih ostala u tom snu – “San je postojanje”.
Lijep pozdrav ti šaljem, 🙂
02/05/2022 at 7:55 pm Permalink
“… ti me vidis budnom/u svijetu tihom/nepokretnom, cudnom…”
Mjesto dodira… prozimanja postojanja i nepostojanja. Zastrasujuce… lijepo.
Simpa fotka – dva slatka mala ejlijena! 🙂 Naslov!? Urnebes!
02/05/2022 at 8:27 pm Permalink
Pročitala sam ovu divnu pjesmu nekoliko pute i oduševljena sam. Kada bi snovi postali java i kada ne bi bilo staklenih staza. ..
02/05/2022 at 9:10 pm Permalink
Višedimenzionalna pjesma… vrlo lijepo napisana. Pročitala sam je više puta, svaki put s novim pitanjem, ali uvijek s istim osjećajem – kao da sam u bajci (a u bajci čarobno ne nedostaje). Veliki pozdrav!
03/05/2022 at 4:42 am Permalink
Hvala, dragi pjesnici, na vašim dojmovima.
03/05/2022 at 7:38 am Permalink
Pjesma je na fb dobila lijepu recenziju pa je moram pohraniti da je ne izgubim.
Ami Imamovic
Marija Juračić je pjesmom
NA STAZAMA OD STAKLA izložila čitav niz asocijativno povezanih stanja čovjekovog koračanja u svijetu labirintnih staza koje definišu nesigurnost posljedica našeg kretanja i emotivnog djelovanja u područjima nedefinisane i nezagarantovane budućnosti…
Stati na staklo, a posebno hodati po njemu, predstavlja realnu opasnost za potpuno uništenje i zato diktira imperativ ekstremne
opreznosti, hrabrosti i optimizma, kao i poznavanje kakvoće stakla i vlastitog bremena subjektivnog opterećenja, predvidljivosti i odmjeravanja u pravcu željenog usmjerenja!
Pred nepredvidivim dilemama, koje se u takvim situacijama množe, kristiliziraju se karakteri poteza u širokom dijapazonu izmedju potpunog uspjeha i totalnog propadanja…
Neki će preletjeti preko ambisa i uskočiti u radost osnaženu samopovjerenjem i
i njihova nova java će prepoznati novonadjene snove u saglasnosti sa svojom odlukom koju su uzdigli spremnošću na putovanje ovom stazom po svaku cijenu, a neki će svojim padom potresti i zemlju i nebo, to su oni koji će iskrvariti od fatalnih posjekotina čije krvave duboke rane nije bilo moguće zaliječiti…
Pjesnikinja je očigledno i putovala i vidjela parcijalne dionice staklenih staza, koje još po snovima radjaju nade da se, ipak, može proći…
Samo poezija sa svojim suptilnim instrumentarijem
može proizvesti toliku nadu i takvu odluku da pjesnik protiv svih logičnih pokazatelja pruži korak STAKLENOM STAZOM i da stigne u dvorce neslućene sigurnosti i sreće!
Odgovor12 hUređivano
Marija Juračić
Ami Imamović
03/05/2022 at 3:27 pm Permalink
Profinjeni stihovi od tuge.
06/05/2022 at 9:36 am Permalink
Sjajna pjesma, s razlogom je hvaljena. 🙂