Skeleti lađa počivaju u tmini

Alge im odavno prekrivaju rebra

Da vide zvijezde njima se još čini

Kada bljesne jato ljuskama od srebra.

 

Prevari ih od stoljetnog sna koprena

Pa zasanjaju kako je veče’ vedra

Mornare dozivaju pjesme sirena

Na vjetru trepere pokidana jedra.

 

Zaplove brodovi, koliko ih ima

Nekom toplom strujom, dalje od okova

I nosi ih ta nadolazeća plima

Kamo srce vuče – do starih dokova.

 

Ljuljaju se mornari, p’jane su lađe

Oni od ruma, a one od plaveti

Da zaborave tako kob što ih snađe

Veseli skeleti i sretne aveti.

 

Kad pobjegne jato svijetlećih riba

I zvijezde se ugase istog trena

Samo nijemom pjesmom brodove ziba

Vječna tuga u dubini usidrena.