u zaklonu od vjeđa
ćutim
po ramenima mi plaču glasovi
već dugo ne razaznajem riječi
samo osjetim
netko usijeca crno sjeme
u naše dvorište
ispod tjemena
malaksalo jutro
peče
dah probada u grudima
ne dodiruju se ruke
ni pogledi
ni mirisi kose
s novim naletom bure
slažem staro dvorište
u dlanove
nosim svoj kamen prema moru
odlazimo tiho.
Marija
11/09/2018 at 8:59 am Permalink
Pjesma na koju odmah reagiram, bez razmišljanja. Pogodi direktno u mozak, osjeti se težina ovih prekrasnih stihova. Nisu samo lijepa slika. Zarinu se duboko!
11/09/2018 at 10:27 am Permalink
Dvorište – mjesto okupljanja, zajedništva- svetinja u koju su ušle neke nepozvane struje i uništile ljepotu i suživot.
Htjedoh izdvojiti posebno snažne slike, al nisam uspjela jer je od početka do kraja sve tako skladno povezano da bi izdvajanje bilo samo oskrvnuće cjeline. 🙂
11/09/2018 at 12:32 pm Permalink
Uh ! Ne mislim naravno na naše društvo na portalu, ali itekako mislim na mnoge koji piskaranjem misle da su u oblacima, a upravo oni trebaju učiti što je poezija. Evo primjera !!! I za mene evo primjera da oslušnem lapidarnost, snagu i kvalitet poetski. Hvala Ti, Nevenka, za užitak koji donosim svojim djelima !
lpm
11/09/2018 at 1:15 pm Permalink
Bolno lijepa pjesma… Pozdrav!
11/09/2018 at 5:31 pm Permalink
Ovo je poezija !Pjesma me je zarobila svojom dubinom i kvalitetom. Nevenka ,drago mi je i veselje čitati te! LP !
13/09/2018 at 5:21 am Permalink
Divna i duboka poezija! Sve pohvale! Lp 🙂
13/09/2018 at 12:12 pm Permalink
Hvala ljudi!
13/09/2018 at 7:55 pm Permalink
ne znam zašto sam se sjetila tvojih stidljivih ali kvalitetnih početaka
ali valjda sam emotivno vezana uz tvoje pjesme ,Rasla si brzinom svjetlosti i stvarno Mirko ima pravo ,učite ljudi -to je vrlina !
Neve imaš moj naklon po tko zna koji put
Pozdrav tebi