Kad dođe vrijeme otplovit ću morem

makar noć bila k'o crna tava vrela

tamo me čeka u slučaju najgorem

jedna prazna boca od Jacquesa  Brela.

Neka me ipak isprate moje kiše

uz njih sam svladao plovidbu na suhom

Jacques u vjetru pjeva dok šansone piše

doziva me – čujem onim trećim uhom.

Nama ne trebaju glasni svjedoci

zauvijek  nas je spojila pjesma ta

mojom dušom pluta poruka u boci

„Ne me quitte pas, ne me quitte pas !“