Umorna duša nebo ugleda

što zove je gore anđelima,

nikom je ono nizašto ne da

nebo, što bdije nad nama svima.

 

No duša samo mijenja mjesto

opet će ona sa svojima bit’

odlazi prva čuvati prijesto”

nikad ne pres’jeca rođenu nit.

 

To jadno t’jelo u boli strada

sad zemlja ga u svom krilu njiše

i pjeva mu o spletu balada

dok duša t’jela i dalje diše.

 

Ostala sama jedna je žena

sudb”a  joj u trenu oduzme sve,

sve njene snove, sva njena htjenja

‘zalud moli, viče: Ne, ne i ne!

 

Rođenjem nam svima zacrtan put

i hvala Bogu da ga ne znamo

pa bio blatom il’ zlatom posut,

po bilo kojem hodati znajmo.

 

Neki je duži, neki je kraći

al’ svaki svoj cilj na kraju ima

svi ćemo svoj morati proći

bilo životu, ljeto il’ zima.

 

Posvećeno Mariji kao sućut i utjeha u teškim trenucima.