ne gasim svjetlo

da mi san ne dođe na oči

razmišljam prijatelju svaki dan

ima li radosti u tvom glasu

zamišljam

koliko pretrpljenih znakova ispisuješ

u brojevima kapi uzburkanog vala

ganu li te sjećanja

il’ otupi čovjek vremenom od svega

 

zaobilazim samo jedno pitanje

u mislima što luta

ni sada ga ne izustim

tiho stvarnost odijelim

ostanem nijema

zapisujem bol

kao recke na zidu samice

slomljenim noktima

 

ima li radosti u tvom glasu

opet zaobilazim pitanje

što bjesni često mojim mislima

ni sada ga ne mogu izustiti

ne gasim svjetlo

da mi tama ne zavlada u očima

 

ne pitam te prijatelju

jer odavno odgovor znam